Memoriziranje, proces koji neprestance traje, filmovi što se vrte u zamračenoj dvorani uma u najljepšim obasjanjima, fleševima, sekvencama. Obožavane rečenice, geste, sakralizirani trenuci koji samo nama znače. Beznačajnosti uzdignute do znakova, Freud ,Adler i Jung koji igraju "šnapsa" u maloj komorici, dok ti kao revna gazdarica presušaš i preslaguješ ormare i po kuhinji posluješ. Ono moje Nešto, onaj moj Netko, jedinstven, nenadoknadiv, "Ovako nije bilo nikada". Bože, kako je bolno i slatko biti ostavljen, amputiran, sklonjen u nevidljivi kut! Kako je čudesno bacati staklene kuglice pjesama o zid i vidjeti ih dolje, skrhane, neshvaćene, nepročitane do kraja! Kolač na stolu također je već zasušen i nejestiv, ali ne možemo odoljeti a da ga ne prelijevamo vrućim karamelom, jer možda ipak, možda ipak...još jednom.
Ranjenost i nekritičnost, šećer i gorka sol, miješaju se u krhkoj posudici, koju smo zvali srcem. Neodoljiva pomisao o nestajanju, nešto poput: " Zamišljam osjećaj da se probudim i shvatim kako bi to mogao biti moj posljednji dan. Kakva potreba, kakva želja bi me obuzela? Što bi bilo najbolnije izgubiti? Bi li postojala samo tuga zbog odvajanja ili bih osjetila i osjećaj olakšanja? (Lunardi). Ah, falila bi mi ona tri dana obećane sreće, koja se nikada nisu ostvarila ni desila, a svemir je obećao, svemir je negdje naše žarke želje i zakletve zapisao. Ili nije? ( Do krvi grizeš jagodicu prsta, da se malo prisvijestiš).
Patetiziranje, druga faza onoga neispričljivog, što racionalni, zdravorazumni ljudi čitaju i slušaju uzdignutih obrva. Pred njima osjećaš samo stid i kajanje, ubog svoje djetinje ogoljelosti, zbog mentalne mane upadanja u "zečju rupu", svaki put kad su osjećaji u pitanju. Žaliti nam je ove naše nove, sadašnje. Ma kako dobri i prikladni i empatični bili, nemaju šanse u borbi sa sjenama, s našim fantomima, izlivenim od srebra, nikla i titana, a zapravo varljivim kao zrak, nekorisnim kao mutna voda , natrunjena lišćem i mahovinom. Znam stotinu stihova, koji bi ovdje pristajali. "Ti si kao prazan golubarnik, / Čijega je zadnjega goluba ugrabio jastreb". (Beniuc). Ali to neće riješiti moju mučninu, slabost, poharanost: osjećaj da su i "drugi" prošli kroz slične ponore. Čak pomislim zlurado: "Neka ste, drugačije ćete sada ove stihove čitati!".
Nema što da se kaže. Uopće nisam sigurna da sam željela ovu jasnoću. Slažem taj naivni mali okrpak, literarni patchwork, koji nikome neće pomoći, čak ni meni osobno. Prije trideset godina mislila sam posve drugačije. Jedino ne znam, jesam li to bila zaista ja, ili netko drugi, tko je znao zapisati ingeniozne stihove: "Ljubav ne nudi nitko. Ona dođe i kaže: "Nisam došla" (Zivlak) a koje ja u svojoj kasnoj dobi, polako, slog po slog, konačno počinjem razabirati.
11. kolovoza 2025.
Flora Green
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.