Božica Jelušić | Padaju zvijezde

Padaju neke zvijezde, ko kruške sa stabalca,

Dozrijeva šipak u vrtu gdje tražim malo hlada,

Pomaknuo se život za veličinu palca,

No, divovskom se koraku nitko više ne nada.

Kako je sve to tužno, s okusom melodrame,

A zvjezdoznanci ponekad u broju se prevare.

Mašeš mi s nekog broda pod zastavom Paname;

Mornari bijelih zubi snove nam krijumčare.

Ponekad dođu dani kad odsutnost ne boli,

Kad posve jasno vidim zašto su greške teške.

Pa tražim one riječi, ko ovca svoj grumen soli:

"Kad jednom k tebi krenem, stići ću makar pješke!".

I premda dobre stvari nestaju u globalu,

A ljeto naporno gmiže dok sunce mozak prži,

Ja samo tražim onu krnjavu zvijezdu malu:

Reci mi da je gore, da se još pomalo drži!