Ruža Zubac-Ištuk | Osluškujem Prolaznost Vremena

 

S godinama mi zaostaju osmijesi s lica

među maramama od srebrnih niti

u noćima bez mjesečine

kao ozeble nebeske strmine 

vrh glava rasplamsanih baklji

i nestaju u vremenu pobjeglom niz ulicu

kroz ispijene kapi kiše

bez jutara u ritmu s anđeoskih harfi

na raskvašenom pločniku.

A u meni kao da prolazi čovjek,

kao da nestaje između napetosti i krika

dok izgovaram posljednju riječ mudrosti – ljubav 

i ludosti – bijeda:

bijeda življenja, bijeda nadanja, bijeda umiranja…

Je li umiranje uistinu bijeda

u sveplodnoj magiji trenutka

s čašom otrova na oltaru prolaznosti

uz koju prkosno plazi bič poslan s Neba

ili je mudrost 

od koje u tjeskobi bola zadrhti čovjek

oslobođen od sebe?

Osluškujem.

Za godinama mi zaostaju osmijesi 

kao da čekaju svoje vrijeme odlaska 

na kolodvoru neizbježnosti ljudske.

Hoće li opravdati svoje postojanje

ili ću u mirisu mrtvačkih krizantema 

u tišini zjenica neugasloga ognja

vječito plaziti Bogu za petama s neumoljivim pitanjem:

Zašto si, Bože, uzeo čovjeka s moja dva dlana?