Volite i kažite sve danas, jer sutra tko zna hoćete li to moći...
Boli ono što smo mogli, a nismo napravili, što smo trebali reći, a nismo uspjeli. Vrijeme nam je ograničeno. Varamo se ako mislimo da nije tako...
Dan mrtvih! Dan? Istina je da je to njihov dan, ali su i svi ostali. Zar nije tako? Da, zaslužili su sjećanje svakog dana, jer oni su dio nas, oni su ti koji su nam dali život, uputili u njega, i bdjeli nad nama cijeloga svojeg života. Roditelji, braća, sestre, prijatelji… svatko od njih je ostavio traga u našem životu. Bez njih ne bi bili ovo što danas jesmo. Prošlost nam oblikuje budućnost, a najviše ljudi koji su bili u njemu. Teško je kad nam netko drag ode na drugi svijet. Ostaje rana koja nikada ne zaliječi, čak ni vrijeme. Samo se naučimo nositi s tom boli, živimo jer drugog izbora nemamo. Vrijeme ne možemo vratiti, a kad bi mogli, o, i te kako bismo znali cijeniti svaki trenutak kojeg bismo proveli s tom osobom. Ostalo je mnogo toga nedorečenog, ostala je praznina koja se može popuniti samo uspomenama. A imali smo još toliko planova, ali smrt ne pita koliko volimo, ona otima, uzima nam ono najdraže. Ne možemo suzama isplakati bol, jer se ona ugnijezdila u našem srcu. Možemo biti ljuti na sudbinu, ali to ništa neće promijeniti.