Nina Vukadin | U džepu nosim mjesec

Na tramvajskoj stanici,

jutro me oblizuje poput izgubljenog psa.

U retrovizoru taksija –

lica prolaznika rastu unatrag.

Nebo je zaspalo u čaši mog aspirina.

U džepu nosim mjesec,

okrhnut,

kao dugme koje više ne pripada nikome.

Netko je prošaptao moje ime,

ali bilo je to drvo.

Ili možda greška u signalima srca.

Zagrizla sam oblutak –

i osjetila djetinjstvo.