Samo... Samo ostani na površini sjećanja.
Ko površni vjetar, lahor koji piri.
Posjeti me kratko, osmijehom mi reci
da bilo je lijepo, da život je sjajan,
a potom uteci, dublje ne zadiri.
Samo... Samo kratko svrati, nakratko ka zjeni, pa pobjegni potom.
Nestani, uteci.
Jer sve što je bilo više neće biti.
U čežnji me nađi pa iz nje isteci.
Samo kratko svrati, dalje ne upiri.
Pod planinom neba sedma noć je dana
da se Zemlja sredi, da se čovjek smiri,
kao mana s neba baš tada navrati,
al' ostani kratko i ne uznemiri
sjećanje duboko. U njeg ne zadiri.
Onoj plavoj pjesmi s planine daleke
zvuk je utihnuo. S time se pomiri.
Ne traži ga više, jer nema ga više.
Al' rijeku ne budi što pod njome teče.
Možda zvuk joj pamti. Zato, ne poniri.
Samo, samo ostani na površini sjećanja ...
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.