Zorica Antulov | Na površini sjećanja

Samo... Samo ostani na površini sjećanja. 

Ko površni vjetar, lahor koji piri. 

Posjeti me kratko, osmijehom mi reci

da bilo je lijepo, da život je sjajan, 

a potom uteci, dublje ne zadiri. 

Samo... Samo kratko svrati, nakratko ka zjeni, pa pobjegni potom. 

Nestani, uteci. 

Jer sve što je bilo više neće biti. 

U čežnji me nađi pa iz nje isteci. 

Samo kratko svrati, dalje ne upiri. 

Pod planinom neba sedma noć je dana

da se Zemlja sredi, da se čovjek smiri, 

kao mana s neba baš tada navrati, 

al' ostani kratko i ne uznemiri

sjećanje duboko. U njeg  ne zadiri. 

Onoj plavoj pjesmi s planine daleke

zvuk je utihnuo. S time se pomiri. 

Ne traži ga više, jer nema ga više. 

Al'  rijeku ne budi što pod njome teče. 

Možda zvuk joj pamti. Zato, ne poniri. 

Samo, samo ostani na površini sjećanja ...