Kad sam preslušavala priču svog barbe neposredno prije njegove neočekivane smrti, što tada ni slutila nisam, uživala sam u njegovom milozvučnom glasu, ležernom pričanju i pohvalila ga da je bolji od Rade Šerbedžije u prenošenju emocija. To je bilo sredinom proljeća 2022. godine.
Smijala sam se mukama barba Galija dok je, prema vlastitoj tvrdnji, pokušavao napisati prvo pismo (i jedino) u svom životu, iako je na njegovim plećima bio teret popriličnih godina, više od osam desetljeća. Osupnulo me je to saznanje jer toliko je volio riječi, gutao je knjige, učio strane jezike, uživao u dugim razgovorima s prijateljima, raspravama o aktualnim temama u nedogled, čak su mnogi smatrali da ima toliku sposobnost uvjeravanja da su se bojali za nove naraštaje, ukoliko zauzme poneki pogrešni stav. Pokvarit će „forsku mladost“.
To prvo pismo je želio napisati svojoj velikoj ljubavi kad se spremala na operaciju u Zagreb. Proveli su lijep život zajedno, ni u čemu nisu oskudijevali, osim možda u djeci. Posvećeni jedno drugom odlazili su gdje ih je želja vukla. Zime nisu provodili u Hvaru već na destinacijama gdje je u to vrijeme bilo ljeto, najčešće u Dominikanskoj republici, koju su zvali drugim domom. Ona se pobrinula da u njihovim životima nema ni zime ni jeseni. Ali kako su se sada zatekli na pragu zime, on se prvi put uplašio zbog njene bolesti. Također ju je želio umiriti da se ne treba brinuti za njega, jer je odjednom osvijestio kako je čitav život podredila njemu, te se uvijek pitala hoće li moći on bez nje.
Želeći joj zahvaliti za svu poklonjenu ljubav, prije nego možda bude prekasno, otvorio je laptop, ali riječi nisu izlazile. Sjetio se tada Kafke i njegovih pisama Mileni. Odmah se razdragao znajući da ih negdje ima. Uzalud je tražio, kao za inat zagubila su se.
Pismo je ipak napisao uz divnu glazbenu pozadinu Jesen stiže, dunjo moja. Njegova Dunja se vratila ali ubrzo je on otišao na put bez povratka. Bilo je to u kolovozu iste godine. Ispraćen je s puno tuge ali i s ponosom nas, njegove rodbine, jer smo bili svjesni koliki je trag ostavio iza sebe. Na grobu mu je neutješni prijatelj ostavio oslikani kamen s posvetom: „For bez tebe neće bit isti.“
U današnju nedjelju probudih se uznemirena snom kojim je dominirao Gali, svi su ga Forani tako zvali, pa i mi iz obitelji. Nastavio me pratiti osjećaj tuge, nostalgije. Premda je bistar sunčan dan, ne mogu se prisiliti na šetnju koju inače volim. Uzimam knjigu, dobra je, i mislim zašto se siliti na bilo što. Rado čitam. Ali, u kretanju je spas, vrišti s ekrana, s mobitela, vrišti u glavi. Uvijek sam u raskoraku između potreba i želja.
Za promjenu uzimam dječji album i listam. Onda kutiju s fotografijama koju nisu pospremljene u albume. Ponadam se da ću i ovog puta nešto baciti da bol sljedeći put bude manja. U kutiji su međutim i neke uspomene, koje su izbjegle sve dosadašnje čistke.
Naišla sam na pismo ali ne Kafkino, pismo koje čuvam da, kadgod mi je potrebno filtrirati osjećaje, isperem onaj gorak okus koji bez suza neće nestati. Plakala sam grčevito kad sam ga primila, bila neutješna znajući da mu ni najmanju šansu nikad pružila nisam. Možda nisam željela, možda nisam znala, previše romantike u toj nedefiniranoj vezi punoj tajnovitosti uništilo joj je svaku mogućnost realizacije. Znala sam da ga mogu zvati kad želim, uvijek će doći, znala sam da me voli, ali kao da to nije imalo nikakav značaj meni. Prvi susret je bio kod spomenika Galebova krila u Podgori. Nismo se još bili upoznali ali smo se neprestano pogledavali.
To je bilo intenzivno razdoblje za moju zaljubljivu prirodu. U igri ih je bilo više od dvojice a moje prevrtljivo srce bilo je zbunjeno. Da barem dvojica nisu bili Crnogorci poznati po tromosti u hodu i odugovlačenju s odlukama, možda…Kad bih se vratila onom drugom s kojim sam se igrala „mačke i miša“ posve nesvjesna boli koju mu nanosim, prvog bi dočekao prijatelj s obzirnom informacijom o promjeni odnosa snaga. Prijateljicu i mene je to zabavljalo dok mi je prenosila kako je moj „nesuđeni“ primio vijest od svog prijatelja i suradnika, koji je također bio član naše mladenačke uzbudljive i neobične četvorke. Prenositelj je bio vrlo duhovit, a u želji da ublaži ono što ima za reći, nadmašio bi sam sebe te smo se od srca smijale.
Onda je nastupilo ljeto kad sam slijedeći upute filmske zavodnice upoznala i trećeg da klupko lakše razmrsim. Nisam ga razmrsila te sam odlučila pobjeći u novi život. Kako sam samo mlada bila!
Prije polaska na sjever Hrvatske na zaposlenje u Zajednicu općina Bjelovar stiglo je pismo:
„Eto…dosad je to bilo sve nedorečeno plavo, nejasno, daleko. Bilo je. A tek kad nešto bude pa pogledamo , osvrnemo se, vidimo da treba koračati, jer dani se ne ponavljaju, odlaze neumitni i nejasni, slatki i gorki, nestaju u nepovrat. I slabi u daljinama dozvoljavaju vremenu da gospodari, danima da ih mijenjaju, dozvoljavaju noćima da im kradu trenutke neznanja o ljepoti življenja i velikosti voljenja neponovljivog. I dan kada daljina, ali ne začarana, nejasna, nego ona prava, okrutna, tvrda daljina ukrade nam nešto voljeno, najdraži dio nas, kada nam san ukrade, ostavi nas onako nespremne, da s palmama koje su počele da rastu od ljubavi, koje je ljubav podizala, davala im smisao života i sadržaj koji je svitanja činio ljepšim i svjetlijim dijelimo tugu, da, nju da dijelimo, da nešto nedjeljivo i neumoljivo pokušamo umanjiti, dijeliti, olakšati.
Evo, noć odmiče a ja još onaj ostatak žvake, još pun nečega nejasnog i slatkog, prebacujem po ustima i uspavljujem te mislima daljino moja plava. Znam da ću bezuspješno pokušavati da te sretnem u snovima i da šetamo, da odbacim sve one zabrane koje sebi bijah smislio i postavio i da taj mili dio sebe upoznam i da tako zajedno nestanemo negdje daleko. Te godine koje nam prođoše u traženjima, vrijeme koje sam ja trebao da ti objasnim nešto što ni meni ne bijaše jasno, eto ih nema i u tim malobrojnim i kratkim sastajanjima našim ja ne smjedoh, htjedoh, znadoh reći što se u meni krije, jer htio sam sačuvati netaknutu jednu ljepotu duše koja me odvela nekuda daleko, snovima bez jave. A moje jave, moja bivanja životom bijahu teška, iscrpljujuća, tuđa, tako da svi osviti daljine plave ostajahu dar. Sve su daljine ostale pokušavale, no samo s jednom je moja misao spavala, moji snovi lutali, tamo je duša nalazila utočište, olakšanje, bježala od monotonije, nalazila sebe.
Nijesu ovi redovi samo zbog toga što plava uzima „daljinu“ u ozbiljno i okrutno društvo, redovi su puni svim danima sretanja, ali moja je ljubav skrivena i iskrena bila i usprkos svim „društvima“ neću prestati da te volim daljino moja plava!“
Mladost u hipu prođe, dok traje mislimo da nikada proći neće. Sve one zaštite i zabrane da ne posrnemo na mladenačkom putu, a premalo podrške kad nas zaokupe pitanja koja se ni ne usuđujemo postaviti, dok se sve u nama buni i nešto traži, često upravo izazovu posrnuća. Rijetki bivaju mudri ili možda samo hrabriji da se u moru čeznuća, strepnji i slutnji ljepote na vrijeme pronađu.
Uvijek će u škrinji sjećanja zaglaviti poneka propuštenost i skliznuti sjetna suza kad se na nju naiđe. Stoga je mudro na vrijeme ukloniti sve što nas podsjeća na dane koji se ne mogu i neće vratiti. Ionako sjećanja ne umiru preko noći. Relativno kasno sam počela odricati se voljenih sitnica i nepodopština. Bila sam previše sebična, bolje reći odana svima koji su obilježili moj život. Onda sam počela bojažljivo uklanjati pisma, čestitke, pjesme meni posvećene i slike, ali mnogo toga iznova vraćala na tajna mjesta i skrivene zakutke duše, bez obzira što sam znala koliko je to besmisleno. Gornje pismo pripada posljednjim odbljescima jedne, bez obzira na sve, lijepe mladosti. Bilo mi je potrebno i kao podsjetnik na sebe samu, toliko sličnosti je s mojim osobnim lutanjima. Ali nemir koji bi me obuzeo svaki put kad bih ga vidjela, obznanio mi je da tu bol treba utišati.
Utišala jesam ali sve još bacila nisam.
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.