Dok ispijam južnu utjehu
Koja mi svakodnevno kapke podiže
I vraća danje svjetlo u dubinu oka
Dušu oblaže utjehom
Nepce beskrajnom ugodom
Bila sama ili u društvu,
Dok joj se sva prepuštam
Pitam se hoće li biti dostatna
Prilikom sljedećeg rastanka
Nije ni prvi ni zadnji
Ali svaki odnosi s njima
Djeličak dušine srčike
Osmijeh sve rjeđe sjeda na lice
Dok skupljam svu svoju snagu
U još jedan igrokaz
Kako hrabro podnosim
I meridijane i paralele
Gdje su svile gnijezdo
One srcu najbliže
A najdalje od svojih najdražih
U zemlji sve manjoj i sve škrtijoj
Prema rođenima u njenim njedrima.
Preživjeti mogu samo lažnjaci
S rukom u predjelu srca
A svima ostalima vrata su širom otvorena Za odlazak i ostanak daleko od kuće.