Kolumne

Jelena Hrvoj
Patnje mladog autora

Eleonora Ernoić Krnjak
Rozin kutak

Martina Sviben
S kodom bluesa i balade

Mirjana Mrkela
Ispovijed jedne čitateljice

Aleksandar Horvat
Kajkavsko najže

utorak, 23. rujna 2025.

Tomislav Domović | 1967.


Jedna fantastična godina, prestao sam biti barokni seljačić;
preselili su me u rodni grad, na sam rub gdje posljednju
konjsku zapregu asfalt pomiče u spomenar,
a tramvajska linija br. 2 moj mali istok povezuje s dalekim zapadom,
neonskim reklamama na Trgu republike
i kinima u kojima ću koju godinu kasnije doživjeti inicijaciju poezije
Radničko samoupravljanje dalo mi je šansu da se po prvi put zaljubim
(o tome svjedoči fotografija: slamnati šešir na mojoj glavi
i jedna djevojčica čija ručica u moju ručicu utiskuje zbunjenost)
tonući u san uz pratnju a capella malomišćanske klape,
uz mjesečev oblutak došepesao iz visina na jastuk
i prvi san o ljubavi, pospremljen u mrtvu perisku kraj uzglavlja
Djed i majka su postali maksimirski sretnici kolovoza:
nadopunili su živi huk u Zambatinim kopačkama,
pao je Leeds, Zagreb je okrznuo nebo,
sutradan su majčinu poderanu suknju odnijeli na popravak
A ja sam spokojno spavao, još uvijek sašiven,
bez greške za prepravak
(Osmoknjižje, Godovi)

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.