Ispovijed jedne čitateljice

 

O romanu Ivane Vlahek "Prvi pljesak"

(ilustrirao Darko Kreč; Zagreb: V. B. Z., 2024.)

Piše: Mirjana Mrkela

Pogađanje riječi 

Igramo se tako da svi pogađaju riječ koju je netko opisao. Pročitala sam u sebi i kažem: 

– Ono kad prvi put ulaziš u more, a hladno ti je. 

Nitko me ne shvaća ozbiljno. Neki oponašaju djevojčicu kojoj je more hladno. Drugi govore da je mamina maza, da će je pojesti rak samac i slične gluposti. Preznojavam se od muke. Nisam baš dobra u toj igri. 

– To je hrabrost. – najednom kaže Ivana – Trebaš imati hrabrosti da uđeš. 

Odahnjujem. Moja prijateljica Ivana je pogodila riječ s kartice. Smiješim joj se. To na jeziku prijatelja znači hvala. Svi se dive Ivaninoj dosjetljivosti. Onda ona dobija novu riječ. Čita, brzo me pogleda i kaže: 

– Onaj s kim se najviše igraš. 

– Djed. – odmah netko izvaljuje. 

Ostali se previjaju od smijeha. Svi osim Ivane i mene. Pomišljam da je zagonetna riječ prijatelj. Ali dok prikupljam hrabrost za odgovor, netko je brži od mene. Ivana kima glavom potvrđujući točnost odgovora. 

– Ali, draga prijateljice, – šapće mi – ja imam nešto za tebe! 

Jedva čekam svršetak igre. Onda mi Ivana Vlahek pruža knjigu koju je sama napisala. To je roman "Prvi pljesak. 

Prijatelji, djed i ostala rodbina 

U Ivaninom romanu glavni lik je Ivano. On ide u četvrti razred i rado se druži s prijateljima iz škole. Ana mu nije samo prijateljica, nego mu se i sviđa. 

..."popravila je naočale, sjela na bicikl i odjurila. Dugo sam gledao u njezinu ružičastu torbu i crnu pletenicu koja je visjela duž cijelih leđa. Nisam se micao. Samo sam gledao Anu, dok mi se na licu stidljivo budio osmijeh." 

Ali sviđa mu se i Tea koja s njim trenira kickboxing. 

"Tea ne ide u moju školu. Ide u peti razred i možda je najljepša cura koju sam vidio. Uz Anu, naravno. Ima dugu crvenu kosu, gotovo do struka. Na treningu joj je uvijek vezana u visok rep. Nasmijana je i vesela. Nikada je nisam vidio tužnu. Njezine plave oči slažu se s kacigom koju nosi na treningu." 

Kod kuće Ivano ima brata, roditelje, djedove, bake i rođake. 

"– Kod nas je uvijek kao na kolodvoru – žalio se ponekad tata, iako svi znamo da uživa u društvu i da teško podnosi tišinu i samoću. 

Baš je bilo glasno i veselo. Kad se odrasli dulje zadrže kod nas, mama nam malo progleda kroz prste pa možemo dulje biti budni i imati filmsku večer." 

A skupa su i kad im je teško. 

"Spustio sam se do tete, koja me odmah zagrlila. Iz mamina telefonskog razgovora zaključio sam da su djeda odvezli u bolnicu. Tata i baka otišli su za njim, a mama je mahnito zvala bolnicu ne bi li došla do nekih informacija o djedu. U grlu mi je zapela knedla. Za razliku od silnog uzbuđenja i veselja jučer, danas osjećam prazninu i tugu." 

U takvom domu rijetko je tišina. Možda je zato Ivano jako brbljav. Učiteljica ga zove mlinček tj. onaj koji stalno melje. Osim svega, on često i pjeva, a mama mu se rado pridruži. 

Pjevačko natjecanje 

Naslov Ivanine knjige je ujedno i naziv pjevačkog Natjecanja: "Prvi pljesak. Ivano će se prijaviti. 

"Napokon ću zapjevati na pozornici. O tome sam oduvijek maštao. Ne mogu vjerovati da se to doista događa, a [...] moji me prijatelji podržavaju i vjerojatno će i oni sudjelovati.

Da, njegova ekipa je s njim: Mila, Tina, Ana, Leon. 

"U ponedjeljak smo imali prvu probu. I naravno da smo se svi posvađali. Prvi je problem bio termin i mjesto probe. Dogovor je bio da se nađemo na pozornici na kojoj će biti 'Prvi pljesak' u 16 sati. Onda se, kao i uvijek, javila Mila koja je, naravno, najpametnija, i samostalno je odlučila da ćemo se ipak naći pred školom." 

Ipak napreduju. 

"Tijekom naše probe prijatelji su nas gledali blago otvorenih usta, u čudu. Mislim da smo ih iznenadili. Nadam se pozitivno. Kad smo završili, nije bilo dvojbe. Učenici 4. a zajedno s učiteljicom ustali su sa svojih stolaca i oduševljeno pljeskali našem nastupu. Ja nisam bio previše zadovoljan. Mogli smo neke korake i bolje izvesti, ali jako me veselila podrška ekipe iz razreda. Samo su Ivor i Kiki sjedili prekriženih ruku. Nisu pljeskali. Nisu se smijali. Samo su šutke gledali u nas." 

Taj "Ivor ima smeđu kosu i plave oči. Djevojčicama se jako sviđa. Vješt je s loptom i trči najbrže u ulici." Bavi se break danceom te ima električni romobil, "jedini u ulici i vozi ga fantastično." 

Nažalost, prema Ivanu se ponašao sve gore i gore. 

Glede "Prvog pljeska"  nije se zaustavio na šutnji. Koristio je svaku prigodu za ismijavanje i ruganje. Ni to mu nije bilo dosta, nego je smislio i veliku podvalu. Ivano nije shvaćao zašto. 

..."pred grupom glumio sam staloženost, a zapravo me bilo jako strah kako će sve proći." 

U gradu moje prijateljice Ivane, natjecanja "Prvi pljesak" održavaju se već godinama. Ali njezin roman istoga naslova jedan je i jedinstven. Nije ga teško pročitati, osobito ako se pitate što je to Ivor smutio i jesu li on i Ivano ostali u svađi.