Sandra Pocrnić Mlakar | Zagorkini sljedbenici: Prodaja započinje informiranjem – prijedlozi knjižarama

 

Naravno da su mediji privatni, ali, koliko god bili usmjereni na zaradu, njihov nedostatak zanimanja za knjigu postaje problem javnog informiranjai javnosti. Društvo je, naime, organizirano kroz institucije koje mu omogućuju održavanje i razvoj. Mediji su institucije zadužene za informiranje, omogućuju razmjenu iskustava i ideja, rasprave o problemima i mogućnostima. A knjiga je nezamjenjiva kao medij koji prenosi način razmišljanja, iskustva, nova rješenja u poslu, odnosima, obitelji. Novinarima koji rade u medijima posao je da budu znatiželjni. Među novostima koje bi ih trebale zanimati jesu i nove knjige i novi domaći autori. Takva logika možda izgleda naivno, ali takav lanac vodi razvoj i društva i pojedinca.

Naši novinari ne dolaze na promocije knjiga novih autora. Ne zanimaju ih knjige ni kultura. Tko bi pratio sve te nove autore – neće valjda pisati o romanima i čitati romane domaćih autora? Neće ih valjda zanimati spekulativna fikcija, distopije i futurizam? Novinari su čvrsto ukopani u stvarnost i politiku onako kako se politika u nas shvaća – kao izvor tračeva za senzacionalističko novinarstvo. Politika kao raspolaganje javnim novcem zanimljiva je ako (kada) izbije afera s pronevjerom i zloupotrebom. Proračun je inače dosadan, urbanistički su planovi dosadni, komentari su dosadni, pretpostavke su dosadne, knjige su dosadne, običan život je dosadan breaking novinarstvu.

A običan život je ipak potreban djeci za rast, odraslima za zadovoljstva, starijima za satisfakciju. Običan život u kojem ima vremena za razgovore o željama, mogućnostima, slutnjama. I za čitanje knjige.

– Svaki trgovački centar ima svoj katalog za kupce, a naša knjižarska scena nema publikaciju, čak ni u povodu velikih sezonskih knjiških promotivnih događanja kao što su Noć knjige u proljeće i Interliber u jesen.

– Veliki je potencijal društvenih mreža i weba, jer klijentela knjižare nije samo susjedstvo već cijela Hrvatska, a i šire. Kao i knjižnice, knjižare mogu biti informativni centri, osobito to vrijedi za lance koji mogu oglašivati nova izdanja, reizdanja, evergreene, akcije…

– Knjižare bi mogle biti agilnije i komunikativnije u odnosu prema kupcima koji dolaze u knjižaru. U jednoj londonskoj knjižari knjige na sniženju bile su poredane u stožac uz ulaz u knjižaru iznad kojeg je pisalo „sniženje”. S druge strane ulaza bio je drugi stožac iznad kojeg je pisalo: „Knjige koje nikada neće biti na sniženju!”

– Istraživanjima stavova i motiva kupaca koji dolaze u knjižaru može se upoznati klijentela. Jedno vrijeme bio je običaj ponuditi kupcu na blagajni anketni upitnik o razlozima za posjet knjižari i očekivanjima. Anketni listići ubacivali bi se u bubanj i izvlačio se sretni dobitnik. Nagrada je, naravno, bila paket knjiga, što se također koristilo promotivno da se istaknu naslovi koji se daruju. Možda se čini staromodnim igranje ispunjavanjem kupona, ali vjerojatno se može napraviti i slična online verzija. Bez obzira na metodu, promotivno darivanje pokazuje učinke nakon nekoliko krugova i kad bi se ustrajalo, publika bi sa zanimanjem pratila naslove u darivanju.

– Još jedna osobitost naših knjižara – čak i knjižare u velikim lancima, koji imaju poslovnice u cijeloj Hrvatskoj lokalno su orijentirane. Publika u „svojoj” knjižari traži „svoje” lokalne pisce.

Sandra Pocrnić Mlakar: Zagorkini sljedbenici, Beletra 2024.