Nikada se više nećemo vratiti
Tamo gdje smo ostavili dijelove naših srca
(Sada je ondje
Samo tišina)
Između tvoje i moje zgrade
Gdje smo rasli zajedno s drvećem
Pokazivao si mi što sve možeš na biciklu
Govorio mi kako voliš moju frizuru
Iako su to bile samo obične kečke
A ja sam već smišljala pjesme o tebi
Ljubav je imala miris tvog šampona
Okus sladoleda i voćnih bombona
Boju tvojih očiju i zvuk tvoga glasa
Ljubav je bila naše držanje za ruke
I beskrajne igre lovice
Odrasli su nam se smijali
I govorili da još ništa ne znamo
A sve smo znali bolje od njih
Sve dok nismo i sami
Počeli zaboravljati
I kao i ostala djeca koja to više ne bi trebala biti, odlaziti
Sve dok visoko, izraslo drveće
Nije posve obavilo zgrade
(Kasnije se ispostavilo
Da im je posađeno preblizu
No možda je samo postalo
Neizdrživo usamljeno)
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.