Ivan Meroveus | zlatno

prekrasno
prva su koplja i mačevi jutra
zabodeni irisima
po njima zlatna rosa krvari
to nema smisla
opsjena, nebitna stvar
kava se hladi
požuri, kasniš!
iako
ako ne cijeniš radost u sebi
ako ju ne držiš do sebe
kako ćeš znati cijeniti sve druge radosti?
kako ćeš prepoznavati druge?
otkriti plemenitost bez plemena?
i ne pretvoriti se
u komadić slagalice kamenog mimohoda
užurbanih karijera i ambicija
i sve tako od vikenda do vikenda
a onda u predasima
ponovo se tražiti
i nalaziti sve manje i tiše
nekoga koga pokornost je izgazila
do neprepoznatljivosti
u mehanizam marionete
za takvo se stanje nikoga ne može optužiti
očitog vinovnika nitko ne želi predati
a onda prihvati se:
tako mora biti
ne shvaća se
da se za radost mora nekoga zlatom okrvariti
i tu svu krv mora se nadušak ispiti
netko se mora ozlijediti radošću
probosti kopljem, mačem isjeći
i zasjati zlatom radošću