Ivan Pozzoni | My brother is dead - frater meus mortuus est

 

Nikada se nisam bojao zatvoriti u kakvu franjevačku ćeliju, sam,

brat Leon rošavi, 183 cm x 90 kila, porculanski kolos koji zna za sram,

pitajući se kako si još uvijek zaljubljena i privučena sa svih strana,

to se zapitam svaki put kad mi se k ustima prinese komad hrane,

gutam sve, želim pokoriti svijet, poput Narcisa usred vlastite obmane,

ne mičem se, nezaposlen a uronjen u rad, izmišljam se kao nomad što sjedi,

dok mi ne ostaje ništa drugo da ti darujem doli čaše Bellinija koja uz početnicu vrijedi.

Utapam svoju krhkost u koktelu alkohola, Delorazepama i Paroxetina,

uronjen u borbu sondiram Baumana, daleko od generacije koju odgaja kokain,

pretvarajući se u trubadura, trebao bih nalikovati vilenjaku, a ne trolu što se smije,

pjevam neotesanom kakofonijom, u industrijskoj hali, dok Bosch glodalica bije,

izgubljen auf Das Narrenschiff, isprobavši sve poroke, a sada, naprijed marš,

s ljubavlju, kućom, stanarinom, porezom, benzinom, neutralizirani anarhist u slatkoj karanteni,

borim se, cotidie, da ti dezinficiram tridesetogodišnje snove kad ih gangrena zaplijeni.

Nije da mi ružnoća daje prednost u karakteru, zazirem od svijeta poput Salingera

i uspjeha The Catcher in the Rye, ne uspijevajući se pretvoriti u pravog challengera

zastrašujućih svakodnevnih izazova, mrtav gladan protiv mrtvog gladnog u toj bijedi,

približavam se homerskom antiheroju Tersitu, kojeg Odisej ušutkava da ne prigovara,

pateći od nepodnošljivih glavobolja što ih sinusitis i udarci u guzicu stvaraju bez odmora,

teturam, ali nikad ne odustajem pred ovim čestim padovima energije i jada:

korumpirane vlade, nezaposlenost i beskorisne reforme, kakva sjajna sinergija rada.

Jan s dva lica umro je u utrobi jednog kurvinog života i sjene

koju ne želim dočekati uz kreštave jecaje tetkaste i slabe žene,

ostajem sam, pred tipkovnicom, osuđen da prestanem tipkati u četiri ruke,

prečesto, kao bahata budala, prisvajam pravo da budem Gulliver među liliputancima usred te muke,

i ne smatram sramotom, svaki put, debitirati rame uz rame s kakvim debitantom,

to samo znači da umjetnost još nije mrtva, zaražena nekrozom gotovine i bankom.