Katja Oršulić | svi u komarnik

svi se spremaju na naš odlazak. 

baka i dida iznijeli su pletene stolice na terasu, 

one, starije od nas. 

poredat ćemo se na terasi, stavit 

noge na ogradu, a na 

leđa noćno nebo. 

sjedit ćemo do sutra. 

ovdje, zeleno svjetlo razlama more, za lignje. 

jutro sipi kad je bonaca, a vrijeme stalno 

meni iz kreveta bježi. 

šamaraju me valovi, 

plima diže se i do jastuka. 

ovdje sol mi pravi krugove oko koljena. 

bogomoljka uspinje se ovdje ručnikom i 

gleda me kao da hoće sa mnom da priča o 

mojim osjećajima. terapija. 

kamenje je ovdje kameno i

sunce se ovdje opruži na nebu 

kao na štriku. 

peče. 

valjam noge u sjećanjima što su pod istom 

ovogodišnjom, ljetnom kožom, onoj koja pripada 

Komarni. 

Njima. 

treba da trenutke sve kupim i pobacam 

u vreću; ono kad je dida, zezao baku i 

učio me ljubavi koja je dobra… ona ostaje 

između rebara, još nakon što odzvonila su 

smijehom. 

pokušavam isplivati, kao iz pekmeza od smokava, 

u danas, u sad. riječi, tren. 

ne da mi neki predosjećaj koji kaže, 

proći će — 

koji objesi se o lica stara i zavuče pod 

stolnjak, pa plače. 

noćima tjera komarce u moju sobu. 

svake godine — 

ja rastem kod žutog broda i uza zid, 

taj iscrtan je olovkom. 

spustit će se noć i avioni za dubrovnik zamijeniti zvijezde. 

oprostit ću se, otići. 

ostat će moje tijelo uz obalu

                              uz cikas… 

                                uz… 

vas.