Zoran Hercigonja | Krila

Kada je Božji anđeo preletio preko njega, otkinuo mu je slavna krila i pustio ga da krvari. A iz te krvi isparavala je duša, hlapeći u praznini prostora, pusta i nenastanjena. Batrljci od krila ostali su stršati kao podsjetnik na dane sreće, dane raja, dane početka.

Božji anđeli imaju krila, ali i ogrlicu gospodara oko vrata.

Bilo je dosta.

Satima je promatrao to krhko biće, ne bi li se nešto u njemu pomaklo. Čekao je ganuće, promatrajući limes između života i smrti u tom slabom biću. Osjećao je lagan odlazak u isparavanju vlastite krvi. Preneražen patnjom tog mladog bića, samo je ukočeno stajao. Nije se mogao odlučiti; nije htio odlučiti, namučen vlastitom patnjom i nepodnošljivim osjećajem bespomoćnosti.

Bio je tamo jednoga dana, na tom jezeru. Promatrao je vodu onako ukočena pogleda, bez ijedne intimne misli, bez ijednog razloga da nastavi ovu oštrinu zaprepaštenja, baš kao što sada gleda u to biće.

Površina jezera bila je tako meka, odražavajući lice sunca poput zrcala. Nebo se zavuklo u zlu kob jezera koje je progutalo mnoge pritajene jecaje bespomoćnih nesretnika.

Na trenutak mu se učini da je površina jezera bijela i svilena poput bolničke plahte.

Ali to jest bila doista plahta bolničkog kreveta.

Bježao je od svoje krvi, otrovane i zagađene krvi, krvi uspomena na samo one loše trenutke zbog kojih se gomila gnjev, pritajen i tih, gnjev što tiho razara i muči. Dugo je promatrao to jezero kao što sada promatra krevet i bijele plahte u titraju stroboskopskog svjetla.

– Da joj dadem to malo duše što imam?

Pitao se.

Bilo je to teško pitanje na limesu između života i smrti. I onda, na jezeru, bilo je pitanje na limesu između života i smrti: biti ili ne biti?

Dati komad svoje duše tom mladom, čistom biću ili ga pustiti padu, porazu, potonuću?

Bio je tako lijep i sunčan dan. Sve je treperilo od života i topline svemira. Puls svemira prožimao je svako živo biće i svaki kamen.

Bio je to dan za teške odluke, za biti ili ne biti, dan u kojem je tražio izgubljena krila negdje tamo na dnu tog jezera.

Tražio ih je i ovdje, u polumraku sobe.

U treperavom sjaju tog dana čuo je veseli dječji smijeh.

Razdragan na trenutak tim glasom, osjetio je nekakvo olakšanje, mirnoću, stabilnost. Ali svejedno nije našao ono po što je došao na jezero.

Dragao je desnom rukom desni prednji džep izlizanih traperica.

Stajao je nad tim jezerom kao sablast, u čekanju neke skore nade. Ukliješten između dva varava trenutka, želio je nešto reći samome sebi, ali nije znao što.

Stojeći nad tim krevetom, kao da stoji nasuprot neke moćne životinje koja će mu ponovno otkinuti krila.

Zadrhtao je na trenutak kada je to bespomoćno biće, prikovano za bolnički krevet, ispustilo jecaj.

Sjena je bila veća od njega samoga i čekala je da joj se pridruži, da naraste u njezine okove.

Iz desnog džepa izvadio je maleni revolver i nastavio ga držati uza se kao da drži ruku djeteta u svojoj pored sebe. Na trenutak to je i bilo njegovo dijete, njegov usud i plod patnje.

Podiglo se to bespomoćno biće, u svoj svojoj krhkosti, iz kreveta i buljilo u njega.

Zurilo je u njega, kroz njega, ali i daleko u prošlost, zajedničku prošlost barem na trenutak.

Imao je namjeru upotrijebiti revolver. Bubanj je bio pun.

Oklijevao je podignute ruke.

A onda se pojavila ona.

Djevojčica s dvije crne, duge pletenice uhvatila ga je za ruku i gledala ukočenim pogledom, plačljivih očiju od iskrenosti. Tom gestom odgovorila mu je:

Biti…

Ostati.

Postojati.

Ne nestati i iščeznuti.

Ozbiljna izraza lica čvrsto je uhvatila revolver i bacila ga u jezero.

Pustio ju je da odluči; čak nije ni čvrsto držao revolver.

Ozbiljno lice djevojčice iskrivilo se u smiješak prije nego što ga je zagrlila, njega, potpunog neznanca.

Gledala je u njega tim blagim, dobronamjernim pogledom, baš kao sada s bolničkog kreveta, dvadeset godina kasnije.

Dok se udaljavala od njega, od potpunog neznanca, vidio je samo sjenu kako je nadrasta i kesi se poput bijesnog psa.

To maleno biće pokazalo mu je kako može vratiti svoja izgubljena krila.

– Boluje od teškog oblika leukemije. Potrebna joj je koštana srž. Vi ste apsolutno adekvatan donor.

Sluša u glavi riječi doktora.

I mojim tkivom teče rijeka duše.

I neće ispariti ako se poveže s drugom dušom.

Shvatio je napokon kako će vratiti svoja krila.

– Pristajem!

Shvatio je i da ono što činimo ovdje i sada ima odjeka u vječnosti.

Napokon je shvatio kako će mu batrljci od krila zarasti sjemenom novih krila.

Svi smo jednom izgubili krila u ponoru vlastitog beznađa.

Svi smo jednom odlučili vratiti ta krila.

Samo je jedan „biti“ i jedan „ne biti“.

Početak odluke je tu i sada, gdje započinju sve nevolje.