Tomislav Domović | Svratište

Napisao sam tri tisuće hiljada pjesama,

nijednu dovoljno dobru za ostanak,

nijednu dovoljno lošu za probitak

Moje pjesme imitiraju ošit, bučne u slavlju,

tihe u koroti;

drobe raž i s kvascem pregovaraju o bistroj vodi

Tragaju za Isusom, a završavaju u kloaki

Ispisuju dodir, a svetkuju dah i stegnuti korzet oko žudnje

Preziru rat, a ratuju u svim bitkama za orlova jaja i perce žene izlegnute iz očaja

Napisao sam tri hiljade tisuća snohvatica,

svakom živoj majci i mrtvom oca potvrđujem da sam nerod,

posvojče brezove mladice među zaleđenim hrastovima

Svakom od njih ublažavam život, podmićujem smrt;

nema lakšeg načina i u starosti zaljubiti se u dan nego hostijom prihraniti stih

U kužnim ustima ionako sjene izjele su svjetlo

Sve te nasumične paljenice napisane su da izmore hirovitost

povezujući puste otoke s napučenim srcima

u tjeskobi nepotkupljiva jezika posvojenog u krvavoj sapunici;

izoranog iz masne crnice i posne ljubavi,

zapečaćenog u zvijezdama,

konaku na dječakovu putu prema čežnji i nenapisanoj pjesmi