Ruža Zubac-Ištuk | Nitko mi nije pružio ruku

Pala sam na koljena na putu iskušenja. 

Srušio me pretežak križ koji godinama nosim. I ponos. I prkos. 

I nemogućnost da izborim pobjedu nad slabijima od sebe.

U meni se raspršile krhotine osobnoga priznanja nemoći nad postojanjem.

Knjiga moga života našla je utočište u blatu.

Nije se otvorila, jer ima knjiga koje doživotno ne žele biti otvorene.

Sva silina vjetra sišla je u moju kosu.

Pokušala sam, ali nisam uspjela nagovoriti ga da mi ne unakazi vjeru u sutra.

Vrijeđao ga je dodir mojih prstiju. 

Crni oblaci na sivom nebu ječali su iznad mene.

Otvarali su mi svoju prazninu od koje su oduvijek bježale moje misli. 

Pokušala sam ustati dok su se oko mene skupljali znatiželjnici

priželjkujući zadovoljstvo da će biti prvi čitači znakova na mome licu. 

Oči su im rasle, i moj teret postajao je sve veći i teži u njima.

Htjeli su priču o neiskustvu iskustva iz prve ruke unutar (ne)jednakosti između

očekivanja i stanja egzistencije. Nisu sprezali.

Kopali su mi po osjećajima tražeći izvor dok sam ja beskonačno brojala mnoštvo

glasova u sebi i zaključavala svoje životne bilješke u poniznu skromnost.

Spustio se nemir u moje zjenice. Rane su krvarile i boljele. 

Silno sam željela ustati. Nitko mi nije pružio ruku.

Zanijekali su da postojim i gurnuli me u beskorisnu anonimnost.

Kriste, hvala ti što se gorčina nije raspukla u mojoj osobnosti

i pretvorila me u vlastitu suprotnost.