Zmisljim se, kipcof stari karti
kej su je mornari na rouku risali,
vu nouvoga svieta čez
coprnice, čuda i živine,
na jedrenjaki gda su plovili.
Tam sried oceana, na kraju svieta
pri nouvemu kontinentu
rušile su je morske kače,
trgale vupore, žrle jedra
potapale brode.
Vu strahu su veljike oči.
I rastu i obračaju se kak stekle
po kmičnem danu, pred črnemi
vrati koje pozoj z repem zaklopi.
A deske škriplju, morske struje
broda vljeku, vetri fučkaju.
Tornadi z kraja svieta se zovu.
Zmisljim se gda tornado, denes i prinam
kak loptu kotura se pred soubu.
Gda šuma škriplje, a granje jafče
veter tulji bolje nek pozoj
zmisljim se toga gda takof
kak ringišpil se pred soubu ruši,
za soubu zmljeti kraj ostavlja.
Zmisljim kak smo se za vrieloga ljeta
pri poutu igrali, ringišpil se med nami zavrtel:
Idu coprnice, idu coprnice!
Zacouprale vas boudu!
Veter je zafučkal i prašinu digel.
Vu strahu su i vuha veljike.
Zmisljim se, gda tornadi kopiču,
rada bi veda coprnice z mladosti
z prašine pri poutu, touploga dejžđa
sried ljeta, rada bi.
Rada bi da zemljicu,
prirodu i ozona niesmo ranili.
Ne same vu coprnice,
vu groubare svega svieta
smo se prevrnuli.
Rada bi da niesmo...
_________________________________________
Autor: Copernica/ Katarina Zadrija; Pjesma je čitana na recitalu Senje i meteori 2025 i objavljena u Zborniku s recitala
Nema komentara:
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.