otpuštam svoj život
uz zvuke mozartove četrdesete
jedva ju još pamtim
srušio sam se samo
u jesenjem lišću, uz cestu
u tišini divljih kestena
šuštanju između dječjeg smijeha
udaraca drvenih figura po ploči
puštam bezbrigu na livadi
bakin makov kolač
majčin svilen obraz
puštam visine jablana
tvoj ponos, tvoje suze i tvoje nade
vaša rođenja
i nerođenja
puštam vaše zagrljaje
iz dlana mirnog i znatiželjnog leptira
kojeg ste voljeli
cjelove na dar, uzete i date
puštam svoju snagu
psa koji je volio dječaka
očeve rijetke suze
čujem taj opojan zvuk
ave maria
suze mi idu
kako je lijepo
...
u tišini, kad nije ostalo ništa
vrhovima prstiju dotičem zemlju
gdje stabla rastu
u svojoj Istini
ne puštam Ljubav
nju jedinu nosim sa sobom dalje
gdje god to bilo
Nema komentara:
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.