Zdenka Čavić | Emilija Kovač: Vučica plahog srca

 

Predstavljanje poetske zbirke Kao huia kao voda kao stablo autorice Emilije Kovač održano je u utorak, 24. lipnja 2025. u 18 sati u Gradskoj knjižnici i čitaonici "Metel Ožegović" u Varaždinu. 

Knjigu su predstavili dr. sc. Zvonko Kovač, Ivan Pranjić, prof. i autorica, a stihove je vrlo nadahnuto interpretirala Densi Radovan. Knjiga je po riječima  Z. Kovača namijenjena poetskim sladokuscima. 

Književnica Emilija Kovač je žena pritajenih strasti, s vulkanom u sebi koji eruptira čežnjom i ljubavlju. Njeni vidici putuju oblacima. Čas su kumulusi puni olujnih kapi kiše što šiba po prolaznosti vremena, čas su paperjasti citrusi koji milozvučno dozivaju zemaljska stvorenja. Nema kod nje ni žablje, ni ptičje perspektive, prerasla je okvire zemaljskog umovanja.”Sve je odvojeno, gore i dolje, ja i drugi. More i nebo, plavo i plavo, crno i crno. Sivo ... zapravo - sinje. Noć i dan.”

Riječi i stihovi joj nisu posloženi u poslušne rečenice već strastveno gutaju papir stvarajući oblutke za medaljon uspomena. Ona je otok u oceanu svijesti, svoja i daleka, a ipak s lakoćom prisno ulazi u naše misli, otvara svojim djelima nevidljivim ključem naša srca i u dušu kapa kapi mudrosti. Njene posloženice i presloženice druguju s Belom Hamvašem  pod Baobabom, drvom mudraca i smišljaju način da dokuče vječnost u stvarnosti i stvarnost u vječnosti. Piše neopisivo i teško i lako, ali za laika ne i pitko. U njoj čuči  filozof izgubljenog vremena spreman nam to vrijeme donijeti u složenicama, sljubljenicama, istoznačnicama, metaforama prošlih putovanja i dosezima duha, u Pandorinoj kutiji koju samo ona zna i može otvoriti riječima vile i amazonke istovremeno. 

Planinu čupa iz nepostojanja, vučici daje vremena da pokaže očnjake, izrasta iz johe u svojoj šumi, pušta lisicu da se prišulja izumrloj ptici koja već odavno nije raširila krila, traži svog zmaja i svog gnoma. U visokim krošnjama drveća gradi svoju krhku opstojnost. Ona je u svemu i sve je u njoj još živo i žedno. Žilavo traži prisutnost u svome trajanju i trajanju svijeta da se vine k nebu, da se prišulja nemoći i zagrize je. Ona je djevojčica što nestaje u vremenu, „koja je iscrtala žiletom čipku na koži i redovito obnavlja uzorak”. Sklupčana poput mačke dok drijema, polako prede, spremna na skok u nova djela s rubnog vremena ovozemlja, „kao huia kao voda kao stablo”