Iza nečijih prozora ja vidim blještavila čar,
dopire smijeh do mene, prepoznajem okićen bor.
Odavno su moja svjetla izgubila veseo žar,
odnekud pjesma se čuje, samotan korak mi je spor.
A misli pitaju srce kako opet pronaći mir,
kako prebroditi tugu, tu vječito gladnu zvijer.
Zaploviti bistrom vodom, izbjeći prijeteći vir,
kao nekad gospi drevnoj, napisati kanconijer.
Pa kažem najboljem drugu, onom dječaku u sebi,
dosta mi je slušati mol, odsada sviraj samo dur,
nahrani me osmijehom da više tonuo ne bi.
Digni glavu, sad zbori on, pogledaj čudesnu boju,
procvao je blizu tebe nježni žuti cvijet božur,
pažljivo ga sad uberi, za ljubav i sreću svoju!
(talijanski sonet)
Nema komentara:
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.