Lucijana Živković | Škakljanje

Ljeto u zamahu diktiralo je jutarnju kavu u sjeni suncobrana na prometnom mjestu u gradu gdje svak vidi svakoga. To je svojevrsna filozofija današnjeg mladog čovjeka kakvim se smatrao i Vlado. U turističkoj agenciji koje je bio vlasnik, nije još bilo gužve, a djelatnica je bila na radnom mjestu što mu je davalo prostora za prvu kavu u danu. Bit će ih sigurno još, ali ova je najvažnija. Ispija se lagano i uključuje prijatelje, ako ne prisutne, a onda barem na nekoj od društvenih mreža. Provjeri mobitel, ali nije bilo ničega. 

Pomisli na Lovorku koja negdje u Italiji vodi grupu turista. Sigurno je pod pritiskom kada se još nije javila. Uostalom, najbolje mu je danas samom. Lovorka će uskoro doći, još dan- dva.S njom se osjeća jačim i lakše podnaša pritisak i odgovornost posla. Jer ona je snažna i ambiciozna žena. Ponekad mu se čini i preambiciozna, ali to joj je u prirodi. Kad su se upoznali stigla je iz zaleđa i već je u njoj vidio želju za put k vrhu. Istina, ovo što su postigli još nije vrh, ali unatoč strmom usponu, Lovorkina snaga i njega vuče gore.

Sada mu je nedostajala ta snaga. On je bio gradski dečko, ali ona je vodila glavnu riječ. Ispije još gutljaj kave i pogleda okolo.Većina gostiju bila je poput njega, na svojevrsnoj pauzi. Tu i tamo netko poznat bi ga pozdravio ili mu mahnuo tražeći slobodno mjesto na krcatoj terasi.

Nabrao je čelo i stisnuo usne sjetivši se jučerašnje gošće pred vratima stana. Njezina pojava vratila ga je u prošlost koju bi najradije bio zaboravio. Vjerojatno je to uzrok ovog neraspoloženja, gotovo tjeskobe koja ga je sve jače obuzimala. „Da je bar Lovorka tu. Ona bi znala kako to prevladati,“ od jutra je prevrtao istu misao u glavi. Da je nazove? Ne, neka odradi posao. Ionako se ubrzo vraća.

Uostalom, bila je to njezina ideja; ta žena i briga o njoj, a zauzvrat njezin ogroman stan na odličnom položaju bit će njihov. Žudnja. Vjekovita težnja za nečim što je uglavnom nedostižno. Umjesto da zaviri u sebe , otkrije korijen te slatko- gorke biljke i uništi ga, čovjek se preda ludoj potrazi misleći da će na kraju ipak osvojiti žuđeno. Privlačnost cilja povećava cijenu i tada žrtvom postaju moralni kompas i duševni mir. Sjećao se kad su stari ljudi znali reći da možeš imati sve što poželiš, samo je pitanje koliku si cijenu za to spreman platiti.

A oni su žrtvovali previše, ali i dobili željeni stan. 

Opet pomisli na svoju suprugu priznajući da je nije doživljavao tako tvrdom. Istina, došla je iz siromaštva i htjela ga zaboraviti no izabrala je teži put.

Dok je plaćao kavu upali se zaslon mobitela i on pročita poruku: „ Vidimo se sutra. Raspored mi je danas pun i nemam vremena zvati. Možda večeras. Lp.“

A baš mu je danas toliko potrebna. Odluči da će naći neki izgovor za djelatnicu i otići kući. Približivši se agenciji gotovo odustane od plana, ali vidjevši red turista koji su čekali na suncu pred uredom, skrene odmah put stana. Nazvat će kasnije i opravdati se. Uostalom, čemu to? Pa on je vlasnik i može otići kad i na koliko dugo hoće.

Došavši u stan spusti sve rolete, raskomoti se i uzevši omiljeno piće uvali se u ogromnu fotelju. „A što sada?“ Opet naviru misli koje nastoji prevladati pogleda uprta na raskošno namještenu sobu, Lovorkin ponos. Sve na svom mjestu: od skupocjenog osvjetljenja do perzijskog tepiha i antiknog namještaja. Sve je bilo restaurirano nakon smrti stare vlasnice kada su oni, po ugovoru, postali novi vlasnici.

Mučno razdoblje brige za staru gospođu koja nije imala nikoga i uz ugovor o izdržavanju mislila da je riješila problem starenja i posljednjih dana, bilo je iza njih. Bolesnica s nekoliko dijagnoza budila im je nadu da će ta briga biti kratkog vijeka, ali nije. Trajalo je to i trajalo; u početku lakše jer se stara mogla kretati. No kada je postala nemoćna, skrb je bila nužna noću i danju i nemalo puta supružnici su se zbog toga svađali. Dani su postajali sve naporniji, a u noćima bez sna znali su se pitati je li taj trud vrijedi nagrade?

I sada, nakon svega, jučer se pred vratima pojavi nepoznata žena tvrdeći da joj je daljnja rođaka i pitajući kako je gospođa. Pomislio je istog trena na Lovorku i one dane pune lijekova, pelena, hranjenja, mijenjanja uprljane posteljine po dva puta dnevno, onih mirisa starih ljudi koji su na umoru, a nikako da umru, kada se čitava kuća ispuni simbiozom svega toga, a ti bi najradije pobjegao na svježi zrak iz tog kotla ljudskih isparina.

„Gospođa je umrla ima već dvije godine,“ odgovorio je nepoznatoj gošći, „a gdje ste vi bili do sada?“ 

„Oprostite, nisam znala. Nismo baš bile bliske, ali sad sam došla iz inozemstva pa sam je odlučila posjetiti dok sam u gradu,“ Nije imao namjeru zvati je u stan niti ikako produžiti ovaj razgovor. Lovorka bi to bolje znala, ali nije tu. „Do viđenja,“ pozdravio ju je hladno i jedva čekao da zatvori vrata iza kojih je duboko uzdahnuo kao da se riješio nekoga tereta.

Kako mu je sada ova zaboravljena staričina rođaka oživjela sjećanja! Istina, nije insinuirala nikakve sumnje u uzrok smrti rođake niti polagala prava na ostavštinu, ali i sama njezina pojava uznemirila je Vladu.  Dugo se htio riješiti slike umrle. I uspijevalo mu je sve do sada. Opet isti osjećaj strepnje i straha. Hoće li ova neočekivana posjeta pokrenuti opet neka  zaboravljena pitanja i sumnje? Jer supruga i on nisu nikada raspravili okolnosti staričine smrti.

Tada je sve izgledalo uobičajeno: bolesna starica u poznim godinama slaboga srca i više puta hospitalizirana. Bilo je očekivano da neće još dugo. Ali Lovorki, koja je uglavnom sav teret  ovoga ugovora nosila na svojim leđima, bilo je dugo. Presvlačenje i kupanje po nekoliko puta dnevno iziskivali su strpljenje, ali i snagu. Iako sitno, tijelo starice bilo je u potpunoj opuštenosti prilično teško. Nekoliko je dana Lovorka odlazila na masažu jer je od tog dizanja i nošenja imala bolove  u leđima. Komunikacija između nje i bake se nakon tko zna kojeg moždanog udara potpuno ugasila. 

Jedno popodne, kada je baku spremala nakon kupanja u krevet, uhvatila ju je nezgodno ispod pazuha. Taj je dodir kod bolesnice izazvao iznenađujuće jaku reakciju. Naime, očito je baka svojevremeno bila vrlo škakljiva što se sada manifestiralo nekontroliranim čudnim smijehom pomiješanim s grcanjem i gubljenjem daha. Lovorka se uplašila. Brzo je podigla staricu koja je jedva uhvativši malo zraka zahvalno kimnula glavom Lovorki.

Ovu je epizodu ispričala Vladi kada je stigao kući, no on na to nije obratio posebnu pozornost. „Hoćemo li večeras u kino? upitao je umjesto toga. Lovorka se naljutila: „Pa što je tebi? Kako da ostavim baku?“ „A onda ću sam. Ne bih propustio ovaj film zbog nje. Ti ostani s njom,“ dao joj je do znanja da ne misli žrtvovati niti jednu večer za zajednički cilj.

I tako je ugovor njihova života, kako su ga zvali, unio nemir i razdor u taj isti život. I sve ono što su njime željeli riješiti ili popraviti za bolju zajedničku budućnost, odredbe toga ugovora su ugrozile; stara je predugo živjela, a briga oko nje bila je sve zahtjevnija. Supružnici sve udaljeniji jedno od drugog i čitava atmosfera u stanu iz dana u dan napetija. Jutarnja buđenja počinjala su s, istina neizgovorenim, pitanjem je li stara još među živima?

Vlado si natoči još jedno piće i ponovo se zavali u fotelju. Javila mu se glad i on odluči naručiti nešto iz obližnjeg restorana. Dok je čekao hranu, pomisli na dane nakon pogreba. Lovorka se nekako izmijenila i otvrdnula toliko da mu je ponekad djelovala potpuno strano. Sve je preuzela na sebe, sredila pojedinosti oko pogreba, ugostila malobrojne žalosnike nakon službe u crkvi i pobrinula se za dokumentaciju koja je nužna za  regularan ukop. A nakon svega, kao da se okrenula na drugu frekvenciju; opustila se, razvedrila i postala nova osoba. Vlado je to pripisao završetku ovog, za nju, tegobnog razdoblja i bio je u pravu. Bar djelomično.

Misli mu prekine zvono na vratima i on požuri preuzeti hranu. Stan zamiriše, a on se prihvati jela. Žvačući se ponovo vrati u prošlost i sjeti se onog dana kad mu je na posao javila da „bake više nema.“ Mrtvozornik je utvrdio prirodnu smrt kao posljedicu srčanog zastoja i sve je brzo bilo riješeno. 

Za njih je praktično počinjao novi život. Stan i namještaj su detaljno renovirali i restaurirali te doveli u stanje kakav je danas: kombinacija modernog i klasičnog s naglaskom na antikne komade kojih je bilo podosta. Sve je krenulo u smjeru kojem su se i nadali kada su sklapali ugovor o uzdržavanju starice. Otvorili su turističku agenciju jer je starica imala i podosta gotovine u banci koju su uložili u novi posao. Oboje su radili uz još jednu zaposlenicu: on kao voditelj  poslovnice, supruga kao vodič na putovanjima, a mlada djevojka koju su zaposlili radila je što je trebalo.

Ipak, činilo mu se da su prešli na neku drugu razinu života i to ne nužno bolju. Materijalno da, ali se nešto na tom putu k vrhu nepovratno izgubilo. Tek je nakon svih tih zbivanja osvijestio istinu; Lovorka pripada onim ljudima koji manjak obrazovanja nadoknađuju viškom ambicije pa čak i beskrupuloznosti. Ta ga misao iznenadi. Nastavio je mehanički, bez užitka, nabadati hranu kad zaslon mobitela zasvijetli te začuje njegov zvuk.

„Ti si, Lovorka?“ upita iako je na zaslonu bilo njezino ime. „A tko drugi?“ začuje nestrpljivi glas svoje supruge. „Stižemo sutra pa te zovem da mi pripremiš domaću juhu. Nekako sam iscrpljena pa mislim da bi mi baš juha vratila energiju.“ 

„Pa nisi valjda zvala samo radi juhe?“ htjede se on našaliti .No njoj nije dobro sjela njegova šala. „A sve ostalo znaš. Kakva su to pitanja za nedorasle tinejdžere? Nismo od jučer,“ bila je na rubu svađe. A on je, glupan, htio čuti kako joj je nedostajao. Nakon brzog pozdrava i informacije o vremenu kad stižu kući, ona prekine vezu.

Nije mu se vraćalo u ured pa pošalje djelatnici poruku da sama zatvori agenciju. Nemilo razočaran nije se htio petljati među ljude. Ovaj je poziv izoštrio njegove misli i sada kao da je  prvi puta shvatio tko je u stvari Lovorka. Njezin egocentrični ispad bez imalo osjećaja prema njemu otkrio mu je prirodu njihovog odnosa. Ljubav je za nju očito bila prošlost.

Obuzme ga čudan osjećaj olakšanja kao da je izišao iz nekog neželjenog filma gdje je bio posljednji statist. „ A što sada?“ upitao se nijemo, u mislima. „O tom ću misliti sutra,“ sjeti se poznate replike junakinje jednoga filma.

Kada je, spremajući se na počinak, stao pod tuš, voda ga obgrli i osjećao je kao da mu daje neku utjehu taj topao mlaz što se razlijevao po čitavom tijelu. Trajalo je to opuštanje i najradije bi ostao u zagrljaju vode i dulje da se nije oglasio mobitel. Vlado bez žurbe zagrne ručnik oko mokrog tijela i pođe u boravak, no zvonjava je prestala. Na zaslonu je bilo njezino ime. Osvježen i kao nov, on odbaci mobitel na fotelju i ironično za sebe promrmlja: „ Što sada treba? Možda još nešto osim juhe?“ I nasmiješi se gorko sam sebi.

 Nemirna noć nije donijela odmor ni olakšanje, a  niti formiranu odluku. „ Vidjet ću kad stigne,“ dao joj je još jednu priliku.

                                                                   ***

Nakon dana koji se oduljio, Lovorka je stigla kasno popodne. Iako je zbog manjka energije naručila domaću juhu, njemu se nije činila nimalo slaba. Došla je od agencije taksijem što je u njoj već pobudilo sumnju u Vladu. On se porukom izgovorio da obavlja neodgodiv posao i ostao u stanu. S hrpom skupih kovčega banula je u stan, vičući već s vrata njegovo ime. „Ne miriše mi juha,“ kao da se i ona htjela našaliti, ali njemu nije bilo do toga. „Zato što je i nema,“ odgovori on i sam se čudeći ravnodušnom glasu koji je izlazio iz njega kao tuđi. „Pa dobro, zar nisi imao vremena?“ ponovo će ona gurajući najveći kofer u sobu.

On odluči reći što ima pa kako bude. Treba konačno raščistiti s prošlošću. „Bila je rođaka naše pokojnice, nekidan. Pitala je za nju. Kao, bile su jako dobre.“

Njoj se lice smrači:“ Kakva rođaka, što pričaš? Nije ona imala nikoga. Ne bi trebala nas da je imala rođaku.“ Pođe u kupaonicu kako bi se osvježila, no brzo izađe van i ljutito ga podbode. „Sad ti je neugodno pred nekom tamo babom, a nije ti bilo neugodno ovih par lijepih i bogatih godina. Ja sam to odradila za nas oboje…“ „Ma što si ti to odradila?“ ljutito će sad i on. 

Uputila se u spavaću sobu po čistu odjeću, a on ju je slijedio. „Što si ti to odradila?“ ponovi pitanje dok je ona iz poveće ladice birala rublje. „ Što se praviš lud. Baka je bila kao kamen koji se kotrlja niz padinu. Trebalo ga je samo malo pogurnuti da prije stigne na neminovni cilj,“ gotovo poetski razjasni mu svoju ulogu u staričinu kraju. „Uostalom, liječnik se čudio kako je uopće toliko živjela s tim boleštinama,“ zaključi ona i odabravši odjeću, krene u kupaonicu.

No Vlado nije htio stati. „Što?! Hoćeš reći da si je ti…“  Ona iziđe iz kupaonice gdje je već pustila da voda puni kadu. „Što ja? Nisi se tada bunio nego kukavički šutio.“

„Da, jer nisam znao,“ počne on, no ona se bijesna lica okrene k njemu: „ Ma je li? A što to nisi znao? Peremo ruke, ali malo kasniš. U stvari ne malo, nego dvije godine. I pusti me više da se okupam!“

Sumnja koja se u njemu javila nakon posjete nepoznate staričine rođake, sada je dobila potvrdu. Iako nije imalo direktne veze, posjeta je obnovila neka stara sjećanja. Noćas mu se u nemirnom snu ponovila scena kada mu je Lovorka govorila o škakljivosti starice. Zamišljeno pođe za njom, ali je ona već bila u kadi. „Hoćeš mi možda reći kako si to provela?“ upita je sa strepnjom.

„Što bih provodila. Ne misliš da sam je valjda ugušila? Samo sam je nakon kupanja polegla u krevet, valjda sam ju poškakljala, što ja znam? Kada sam se vratila iz kuhinje, ona se nije micala. Liječnik je rekao -  srce.“ I kao da je govorila o nečemu nevažnom, ona čitavim tijelom uroni u kadu.

 „ Sve se bojim da nisi znala što radiš,“ odvrati joj, no nije ga čula. Vlado nije čekao da izroni. Znao je da je ovo neminovno kraj. U spavaćoj sobi pokupi nešto odjeće u kofer odlučivši da će doći neki drugi dan po ostalo. Ni trenutak više nije mogao biti u tom prostoru koji ga je podsjećao na prošlost i činilo mu se da je naprosto kontaminiran Lovorkinom prisutnošću. Iz kupaonice su dopirali zvuci pljuskanja vode. On izađe van. Učinilo mu se kao da je napustio kavez i odjednom se osjeti slobodnim.

U stanu zavlada tišina. Iz kupaonice se oglasi Lovorka: „ Vlado, pa mogao bi ipak staviti kuhati tu juhu!“