Petra Podhorsky | Ritam-znakovi i rap ili Smijeh je lijek

 

Nekad bi se nasmijali bilo čemu: prstu koji ti pokažu, kori banane, glupavom vicu. 

Poslije je sve teže, ozbiljan život, problemi veliki i mali… Al' plakat' se više isto ne može tako lako. Kad dođemo do točke da više ne možemo plakati, ali ni smijati se, najbolje je naletiti na nekog veseljaka ili pogledati komediju te pročitati nekakav vic.

Gluhi imaju specifičan smisao za humor koji se ne sastoji samo od riječi i gesta nego i obilate mimike (pokreta mišića lica) i obilne gestikulacije.

Nemam sad neki bolji primjer nego zadnju, četvrtu po redu predstavu udruge „Dlan“ – „Ritam znakovi i rap“ autorica Sandre Banić Naumovski i Selme Banich. Izvođači su naši stari Angel, Ružica, Goran, Iva, Branka, Lino, Robert...

Predstava je jako ritmična, plesna i reperska, da to tako maštovito kažem, i prilično humoristična. Naime, ima i nekih situacija koje bi trebale biti „ozbiljne“, no, uglavnom govori o tome kako gluhi doživljavaju ritam i ples, kako su suživljeni sa zvukom koji možda malo i čuju, dovoljni su ritam i vibracija da im se cijelo tijelo pokrene i počinje šou s nogama koje lete sve zajedno nalijevo, pa sve zajedno nadesno, ruke zajedno u zrak, glave u stranu…

Svaki lik u predstavi dobio je šansu da se izrazi svojim stilom i načinom, onako kako mu unutarnji ritam nalaže. Osobno mi je najsmješniji dio bio jedan nadrealni trenutak, spoj stvarnosti i onoga što se na sceni događa, trenutak kad su se likovi (Goran, Iva, Robert) ukočili i počeli se kao „svađati“, „imati konflikte“ na znakovnom i psovati, a u gledalištu su bile časne sestre.

Nekako se jako tuklo, ali je ispalo smiješno, jer tko bi očekivao da bi nekome mogle smetati psovke koje su izraz umjetničke slobode. Nikome, dakako, ali upravo zato je ispalo komično.

Nisam kompetentna da iznosim kritiku predstave – osim da je bila originalna, dinamična, u nekim trenucima više nalik scenskoj vježbi. Bila je jednostavno smiješna.

Već i sami pogled na grupicu odraslih ljudi oštećena sluha, koji su sami po sebi likom osebujni, pomalo izaziva osmijeh. A kad se pokrenu u ritmu muzike (da, muzike) i ne baš uvijek odraslim gestama i mimikom zapravo dočaraju nekakav spoj odraslosti i

„djetinjastosti“, komičnosti i ozbiljnosti, nadnaravnosti i realnosti, već sam taj apsurd dovodi do nekog kemijskog spoja koji bi se mogao nazvati šarmantnim, lucidnim, lepršavim i slobodnim. Upravo je sloboda pokreta ta koja daje energiju predstavi da diše, cirkulira i da se kreće.

Poruka je prenesena – ritam je život, znak je sloboda, a rap je

kreativnost. Sve skupa je ples. 

Vaša Petra