S kodom bluesa i balade

 

Srebra decembra

Piše: Martina Sviben

…. sebi nisam znala uteći…S prozora gledam, nešto me hladno dotakne. Mislim hoće, neće biti kiše, naravno da hoće. I shvaćam da to nije nikakva posebna kuća. Nikakav poseban vrt. A ja naivno čuvam dane odavno odbrojane, naivno gledam kako lišće nikako da se preda. I svako mi je jutro još uvijek novo ušće i potečem kao rječica. Kao u pjesmi narodnoj. Uz srce koje bubnja vječni tam-tam otpora. Sa zagrljajem većim od ruske šume. Iako više ne dijelim dane na pogrešne i prave jer i proljeću treba jesen da svu paletu boja iznese. Ljudi kad nemaju sram, to baš ovako izgleda i zvuči. Svi bi htjeli bit' novi i čudni ili bar blještavi cirkusanti. Nije to minimalizam i nisam ja ta koja ponijela se grubo. Vagala na sitno. I to mi bode oči, to mlijeko proliveno. Znam da ne zna primitivizam što je to minimalizam. Slušam samo hrpe riječi što ne drže vodu. Mislila sam da smo ista vrsta mada nismo. Toj ludosti prepoznajem zvuk i na šta se priča svodi – usta puna baruta uglavnom. No zvuče kao prazne čahure po podu. I često lažu i fotografije jer ja se drukčije nekih slika sjećam. Nisam žena pjesnika, nego onoga koji nije bio vojnik u armiji ljudi. I to je dovoljno da nikada ne mijenjam svoj osmijeh blag. Najljepši je trenutak u mom životu bio onaj kad je rekao da me voli. Kad je izgovorio to! U orahovoj smo ljusci razbijali more i nisam bila sama. 

Ne želim saznati i pristati na sve i odmećem se od zlobe koja se k'o rubin cakli. Neka pričaju o plovidbi ti što nisu sidro digli. Da je u mojoj moći – bilo bi već zaboravljeno. Ljudi nisu to što se mom srcu činilo, pusta su to polja nade i barikade između nas. Zamolila sam se da zapišem da ljubav ne pobjeđuje, ali je zato nepobjediva. A oni… Ima lijepih isprika, neka odaberu neku i poljube me za kraj odmah na početku. 

Zbogom 2023.!

(Zahvaljujem Pjesniku, Gibonniju, Dini Šaranu, Urbanu, Massimu, Johnnyju, Saninu, Dragi Mlinarcu i Dini Merlinu)