Sven Adam Ewin | Čovjek i žena

 

(Prema indijskoj legendi)

Tad usta Bog i reče (a bješe sam u Raju),

Hajde da načinimo muškarca lijepa, jaka.

Ali od koje tvari? I odluči na kraju,

Da sačini ga samo - od TRAJNIH sastojaka.

I Čovjek sam bijaše. I hodao je tužan.

I pratila ga sjena. I ljubio je sjenu.

I vidje to Gospodin. I osjeti se dužan,

Da sačini muškarcu i družicu mu: ženu!

No smetnuo je s uma (zaboravio Stari),

Da čvrsti materijal potrošio je prije!

Kad htjede stvorit Ženu od iste trajne tvari,

Ničega više trajnog u Raju bilo nije.

A nije mogo gledat u muškarčeve suze.

I kako će? I što će? I bješe Bog na muci.

Ne imajući izbor, za građu Žene uze

Sve nestalno i slabo, što bješe mu pri ruci.

I Mjesečevu plimu. I savitljivost loze.

Odsjaj jutarnje rose. I neprozirnost mraka.

Perje gordog pauna. I tvrdoglavost koze.

Tvrdoću dijamanta. I kišu iz oblaka.

I uze malo vatre. I malo zore plave.

I lavičinu vjernost. I prevrtljivost guja.

Treperenje na vjetru i jasike i trave.

I papiginu dreku. I pjesmicu slavuja.

I uze mačju nježnost. I tigrovu ljutinu.

I uze malo zime. I uze malo ljeta.

I uze malo zlobe. I prikrivenu minu.

I isklesa joj tijelo od trstike i cvijeta.

Od svega sačini je. I reče, evo Žene!

I uze Čovjek Ženu. I ode... Ne bi dugo.

On vrati je i reče, da ne može zbog njene

Sveukupne građe, izdržati u dvoje.

I smilova se Gospod (jer On je tu da shvati),

I Čovjekovu Ženu u svoje smjesti Dvore.

No nije bilo dugo, Čovjek se opet vrati.

Ma zlo je s njome, Bože. No bez nje triput gore!