Ivo Mijo Andrić | Priča o Ivanu

Neka predskazanja i iskustva drugih, čovjek ne shvaća dovoljno ozbiljno i to mu se može grdno osvetiti. Znao sam za tu životnu istinu, ali o njoj nisam uvijek vodio dovoljno računa. Tako i te subotnje noći 18/19 ožujka 2017. godine.

Petnaest dana ranije sa rodbinom, prijateljima, znancima i komšijama, na Lipničkom groblju Matići, ispratio sam u vječnost mlađega brata Iliju. Začudno je bio lijep sunčan dan, netipičan za tu vrstu bespovratnog ispraćaja moga buraza Ilje koji je, nakon osmogodišnje kemoterapijske borbe protiv tumora 'mediastana' izgubio svoju posljednju bitku života. Posve nezasluženo, ugasio se kao nedogorjela svijeća, u šezdesetsedmoj godini svoga mukotrpnog trajanja. Brat je dva dana ranije, u osvit zore, ovome svijetu i svima nama rekao posljednje zbogom, da bi se zauvijek skrasio u grobnici davno preminulih nam djeda Ive i babe Ruže Andrić iz Čanića, sela koje se nalazi na razmeđi općina Tuzla i Srebrenik.

Pod teretom velikog gubitka, nakon višednevnog dijeljenja tuge i boli s majkom Milom, sestrama Anom i Ljubom te bratovom obitelji, došao sam u svoje drugo životno boravište koje se nalazi u Trpnju na Pelješcu. Da žalim za bratom i da radom u ovozemaljskom vrtu ublažim tugu koja se godinama taložila u mojoj pjesničkoj i irgetskoj duši. Onaj, koji nije imao mlađega brata i kome nisu bliski umirali, ne može znati kakva je i kolika je tuga nakon njegove smrti.

Tih ožujskih dana sunce je lagano zagrijavalo ohlađene zidove i unutrašnjost kuća koje su zimu provele bez ljudi. Noći su još uvijek bile osjetno hladne pa sam predvečer nakupio nekoliko kašeta suvaraka od grana makije i zasušenih panjeva, izvađenih proteklih godina sa iskrčenog zemljišta na kome sam podzidao desetak kaskadnih vrtova za sadnju mediteranskog voća i povrća. Teren na brdu Mioševica, smještenom ponad trpanjske obale i luke, koga sam kupio prije tridesetak godina zajedno s prijateljem i radnim kolegom Muhamedom Šabanovićem, bio je strm i nepristupačan, pa sam na njegovo uređivanje utrošio nekoliko mjeseci mukotrpnog rada i irgetluka. Iz kamenitog tla zaraslog gustom makijom, izvadio sam i zaravnao tek toliko zemlje da se u njoj mogle zametnuti i smjestiti žile vrtnoga bilja i sadnice grožđa, masline, limuna, badema, nešpule, narandže, nara i mandarine. Dovoljno voćki za malo hlada i nešto plodova koji će pristizati narednih godina. Na korist i ugođaj onima koji će te plodove živi i zdravi dočekati.

Iz oskudne zemlje, uz pomoć krampa, macole i ćuskije, izvadio sam veće količine makijskog korijenja koje su dostatne za ogrjev nekoliko zima i ranih proljeća. Tim sam se korijenjem grijao za hladnih noći i svježih jutara, usput spremajući kuhanje od raštike na netom kupljenoj peći 'Smederevo’. Tako sam trošio umirovljeničke dane i godine i s tim načinom života srodio sam se, kako su se srodili moj stvaralački duh i radišno tijelo.

Pripremljena drva složio sam pred ulazom u uske i tijesne prostorije koje sam od milja nazvao 'špiljom'. U njima sam, od iskopanog kamena, izradio prostor za spavanje površine četiri kvadratna metra, kupatilo od tri kvadrata te kuhinju i dnevni boravak od deset kvadrata. Dovoljan komfor za penzionera opće prakse i dunđera koji se razumije u zidarske i druge majstorske poslove. Po prvoj zamisli tu se trebala nalaziti ostava za sve i svašta što imaju kuće, ali sam naknadnom prenamjenom od planirane šupe izradio skroman prostor za starački život, koji se mogao lako zagrijati i još lakše čistiti i održavati u pristojnom stanju. Preostali prostor u kući, za ljetnih dana, koristila je supruga Ivka i tri naše kćeri Marija, Ivana i Mia Katarina sa svojim članovima obitelji i društvom. Tako smo to nekako bratski podijelili, da nikoga nije mučila tjeskoba. Mene ponajmanje, jer u zatvorenom prostoru boravim samo kad spavam i kad se odmaram od napornog posla.

Od prve vatre koju sam naložio u smiraj dana, špiljski se prostor dovoljno umlačio da sam mogao sjediti bez straha od prehlade i zimogrize u ledenim nogama i rukama u koje je krv, zbog proširenih vena, sporo doticala. Arterosklerotične promjene i davno ukliješteni živac između kralježaka L-4 i L-5, sa uspostavljenom dijagnozom 'diskushernije' koju sam zaradio gradeći tu kuću, prate me i muče skoro tri desetljeća i neće me sto posto napustiti do kraja života. Zbog njih mi je hladnoća najveći zimski neprijatelj, koga se čuvam više od bilo čega drugoga na ovom lijepom, a za mnoge ljude, ružnom i nesigurnom svijetu.

Uz blagougodno i orkestralno pucketanje panjeva u peći, vratila mi se izgubljena inspiracija pa sam uspio zapisati nekoliko osrednjih aforizama, s kojima se družim kad presahnu nadahnuća za pisanje poetskih i proznih radova. U posljednje vrijeme, duga hladna zima i bratova bolest udaljile su me od književnog stvaralaštva, tako da nisam mogao pisati ništa drugo osim kratkih aforizama. Čak mi ni čitanje nije donosilo prijeko potreban mir u sumornim danima i polusnenim noćima. Dođu mi tako vremena kad nemam volje ni za što i kad bih se najradije zavukao u mišju rupu samoće i tu ostao do kraja života. No, na sreću ona ne traju dugo i ne ostavljaju trajne posljedice na moju psihu i na stvaralaštvo.

Kad je gusta noćna tmina zavladala prostorima našeg dijela Zemlje, uključio sam televizor i odgledao završnu disciplinu skijanja u Aspenu. Od kad u zimskim sportovima više nema sestre i brata, Janice i Ivice Kostelića, obično navijam za susjede Slovence koji su do rata nastupali za zajedničku nam državu i pjevali istu južnoslavensku himnu. U pauzi skijanja odgledao sam neke priloge večernjeg dnevnika u kome me najviše zanimaju sport i prognoza vremena. Tako sam saznao da će sutra biti sunčano i toplo i ta mi je vijest osvježila misli. Kad su lijepi dani priroda procvjeta i radost se vrati u ljudske živote.

Glavni večernji događaj koga sam s nestrpljenjem očekivao bile su UFC boksačke borbe koje su se održavale u Londonu. Od rane mladosti zavolio sam boks kao plemenitu vještinu i nisam propuštao takve događaje. Tom sportskom viteštvu privukao me, kao i mnoge druge, slavni Mohamed Alli, a uz njega čvrsto vezao moj vršnjak iz Pule, Mate Parlov. Do početka boksačkog spektakla večerao sam kuhanu raštiku s krumpirom, mrkvom i celerom. Taj mi je specijalitet u posljednjih nekoliko godina ojačao imunitet i popravio probavu, pa sam u vrtu zasijao tolike količine bilja da sam mogao nahraniti sve stanovnike u trpanjskoj ulici Marina Držića.

UFC borbe bile su veličanstven sportski događaj. Takvog džentlemenstva i odanosti sportu od strane svih sudionika dugo nisam vidio. Tukli su se boksači do iznemoglosti, a na kraju meča grlili i čestitali jedan drugome kao da su pobjeda i poraz ishodi s istim predznakom. I kao da bol i rane na tijelu nisu nešto što će danima liječiti. Novac i viteštvo brišu sve ostalo.

Posebno je bilo dirljivo gledati mladog Latinoameričkog boksača koji je nokautirao svjetskog prvaka, Islanđanina guste riđe brade. Na kraju meča, umjesto radosti i slavlja zbog pobjede, mlađahni je borac plakao od tuge što je u posljednjoj borbi karijere svog velikog protivnika svrgnuo sa trona i preuzeo mu čast i slavu sportskog pobjednika. Tako što do sada nisam vidio ni u jednom sportu. Čak ni u šahu koji je, za razliku od boksa, ekstra miroljubiv. Posljednji meč u teškoj kategoriji završen je jednim udarcem. Kao kad dosadnu muhu pogodite u letu tvrdom čeličnom muholovkom.

Ponoć je već bila prošla kad sam isključio televizor i pregledao vatru. Soba je bila topla kao sauna, a posljednji panj u peći tinjao je poput suhe gljive 'trud,' koju je za života moj djed po majci Mijo Mićo Mijatović koristio za potpalu duhana u staroj iskrzmanoj luli. Ostavio sam panj da dogorjeva, ugasio sijalicu i legao u mali sobičak u kome sam, osim kamenog ležaja s mekim jogi dušekom, imao još samo manju plastičnu policu na kojoj su se nalazile knjige, televizor i svježe ubrano ljekovito bilje. Obično su tu bile grančice kadulje, ruzmarina, lavande i mente. One su mi osvježavale zrak i davale prostoru prirodnu aromu i ljekovit miris.

Napete boksačke borbe, koje su se otegle dugo iza ponoći, nisu mi odmah dale snu na oči, kako se to događa kad cijeli dan radim. Ne znam kako ni zašto, ali znam zbog čega, u misli mi je došao tragičan slučaj bosanskog naftnog tajkuna Hase Sarajlića iz Srebrenika i dvojice njegovih prijatelja lovaca, koji se dogodio prije nekoliko godina te tužna vijest o smrti trogodišnjeg dječaka i stare mu bake iz tog istog gradića, koji su stradali u zapaljenoj kući prije par dana. O tome sam čitao u novinama i ta me vijest, uz tugu za bratom, jako potresla. Svi ti dobri ljudi iz sjeveroistočne Bosne ugušeni su dimom u vlastitim kućama, gdje su boravili kritičnog dana i noći. Hasu i njegove prijatelje lovce, za vrijeme sna, ugušili su otrovni plinovi iz plinske peći, a dijete i baku dim i plamen zapaljene kuće. Užas za užasom, da gore ne može biti.

Krajičkom misli sjetio sam se nedogorjelog panja, ali mu u tom trenutku nisam pridavao posebnu važnost. Šta je jedan panj u peći čiji je dimnjak čist, a noć duga i hladna? Što duže tinja i gori donijet će više topline. Sa tom sam mišlju, kao ronilac amater, utonuo u dubok san.

A nisam te noći dugo spavao, jer su me brzo sustigla dva neobična sna.

U prvom snu, na terasi sam pronašao utrobu većeg puha ili pacova koji su se prošle jeseni zalegli i nastanili pod krovom naše kuće. Savili su gnijezda na daskama ispod crijepa i tu izlegli prvu generaciju svojih nasljednika. Dežurni mačak, koji operira u ulici slavnoga Dubrovačkog pisca, ulovio je štetnika i kao dokaz svoga mišomorstva ostavio ono što mu se od miševa najmanje sviđalo – želudac i utobu. Sve drugo je smazao za obilan noćni obrok, uključivo i skupu sirovu krznenu kožu.

Kad sam, s vidnim gađenjem, snimio stanje na terasi i pošao tražiti metlu i komad kartona da počistim mišje ostatke, iza prvoga sna nadovezao se drugi, još neobičniji i gotovo s ključem, kako bi rekli pisci Ivan Aralica i Miljenko Jergović.

U tom drugom snu, ispod razgranatog stabla divlje smokve, koja nam ljeti služi kao moćna hladna zaštita od sunčeve vreline, vidio sam starijeg čovjeka koji se penjao prema sobici u kojoj sam spavao. Kretao se ubrzanim koracima, kao da ga je nešto tjeralo ili se zbog nečega, meni nevidljivog, jako žurio. Pokušao sam mu razabrati lik i kad sam u tome uspio, ostao sam zapanjem onim što sam vidio. U liku tog čovjeka prepoznao sam poznatog bosanskohercegovačkog i hrvatskog književnika Ivana Lovrenovića.

Otkud Ivan u mome snu i kud ga taj put bez izlaza vodi? – pitao sam se, i mahinalno desnom rukom pokušao razmaknuti čvrsto spojene škure na prozoru koji se nalazio iznad moje glave. Dok sam u mislima tražio odgovor na to pitanje, Ivanov prozirni lik nestao je iz mog vidokruga. Je li produžio prema vrtu i zamakao iza kamenog zida ili...?

Dok sam raspetljavao tu misao, začuo sam snažno lupanje na vratima. Najprije potmulo i tupo, a onda resko i oštro. Kuća se od te lupe zatresla kao da je pogođena iznenadnim gromom ili potresom razorne jačine. Moj san je u čas pukao kao staklena kugla. Rasprsnuo se na stotine djelića, koji su zasuli ležaj i sve što se oko njega nalazilo.

Ni danas ne mogu razabrati šta se sve dogodilo u toj sekundi ili dvije. Sjećam se jedino da su mi usta bila širom otvorena i da mi je oštar miris, poput skalpela, zaparao nosnice, grlo i pluća. Instiktivno sam lijevom rukom otvorio krilo prozora i odgurnuo ga prema zidu. Izvana je zapuhnuo svježi noćni zrak koji se sudario s onim što je nahrupio iz prostora u kome sam se nalazio. U toj razmjeni svježine i zagušljivosti, na trenutak sam izgubio svijest i zateturao se prema ulaznim vratima. Pluća su mi probadali noževi koji su usput sjekli sve na što su naišli. Prsni koš nadimao se i skupljao kao u ribe koja je netom izvađena iz vode na čisti zrak. Valjda se kod mene u tom času sve odvijalo obrnutim redosljedom. Pred očima su mi zaigrali crni krugovi koji su se rasipali u prostoru bez trunke svjetlosti.

Ne znam kako, ali u toj neravnopravnoj borbi protiv sila mraka i nevida, mahinalno sam povukao ručku ulaznih vrata i širom ih raskrilio. Sreća je da su se otvarala na vanjsku stranu, pa mi je to olakšalo posao koga sam polusvjesno obavljao. U stanju kad instikt mijenja svjesne pokrete, uspio sam nekako pronaći prekidač i upaliti sijalicu u uskom dnevnom boravku na kome su se nalazila ulazna vrata. Svjetlost nisam odmah vidio, jer je gusti dim od poda do stropa ispunio cijeli prostor špilje, žareći oči, usta i nosnice.

U polusvjesnom stanju zakoračuo sam preko praga i rukama se uhvatio za okvir vrata. Pokušao sam duboko udahnuti svježi noćni zrak, ali mi je dah zastao u nosnicama. Dalje nije mogao, jer su pluća bila napunjena otrovnim ugljičnim monoksidom i dioksidom. Krajnjim naporima oteturao sam do potpornog stupa natkrivene terase, obujmio ga klonulim rukama i prislonio lice na hladan beton. Za svo to vrijeme, uzaludno sam pokušavao uspostaviti normalan protok zraka u disajnim putevima, ali osim bola i nesvjestice ništa drugo nisam osjećao. Ugljenmoniksidna i dioksidna blokada držala me okovanog nekoliko minuta, a reski bolovi širili su se prsnim košem i pretvarali u trnce u glavi, rukama i nogama koje su ostale zgrčene uz stup.

Nakon desetak minuta zagušenog i isprekidanog disanja, svježi zrak je uspio prokrčiti zablokirane disajne puteve i vratiti prijeko potrebni kisik u bronhijalna predvorja pluća. S njim je nastupilo olakšanje koje je potisnulo bol i rastjeralo crne krugove pred očima. Obamrlost ruku i nogu zamijenio je osjećaj kontrole cijeloga tijela, pa sam se polako odlijepio od betonskog stupa te sjeo na popločanu kamenu klupu, koja mi ljeti služi kao terasni ležaj. Tek tada sam osjetio opori miris dima koji je, pod prijetnjom i pritiskom svježega zraka napuštao prostor špilje i topio se u moru kisika, dušika i vodika što vladaju zemnom atmosferom. Izlaskom pramena dima u špilju se vraćala svjetlost sijalice u prirodnom obliku.

Kad sam vratio izgubljenu snagu i protrljao čelo i vrat ohlađenim rukama, polako sam ustao s klupe i ušao u prostoriju gdje se nalazila peć. Drhtavom desnom rukom otvorio sam vratica za loženje i na željeznoj rešetki ugledao dva manja ugljenisana komadića panja koji su još uvijek otpuštali tanke pramenove dima. Bili su to posljednji izdisaji otrova koji me mogao koštati života. U zraku se još osjećao ustajali miris kiselkastog ugljendioksida pomiješan s drugim gasovima nesagorjelog panja, koji izaziva gađenje i grč u želudcu kod osoba sklonih povraćanju. Osjetio sam taj grč, ali sam ga nadvladao dubokim udahom pročišćenog zraka i dugim gutljajem vode iz boce koja se nalazila na stolu pokraj peći.

Potom sam iz spremišta za drva dohvatio metalnu lopaticu za skupljanje pepela i njome izvadio nedogorjele komadiće panja, te ih stavio na beton ispred kuće. Iz njih je i dalje izlazio slabašni dim u čijem se sastavu nalazio i otrovni ugljenmonoksid.

Dok sam promatrao tu, sada već nemoćnu malu ugljenisanu zvjerku, kroz misli su mi opet prošle slike stradanja društva Hase Sarajlića i njegovih prijatelja, te unuka i bake iz Srebrenika. Vidio sam njihove likove kako nestaju u magli otrovnih plinova i kako se gase njihovi životi. Hladna jeza prostrujala mi je tijelom, a oči su mi postale staklaste. Ne toliko od straha i žala za nepoznatima, koliko zbog saznanja da sam, zbog vlastitog neopreza, mogao skončati život na sličan način i od istog tihog ubojice. Od ugljenomonoksida o čijim sam otrovnim svojstvima učio još u srednjoj školi. A naučenu lekciju nisam primijenio te ožujske noći u svom trpanjskom domu.

Čovjek se uči dok je živ, a zaborav i neoprez prate ga dok ne ode s ovoga svijeta. Nekome se posreći pa to traje do duboke starosti, a nekoga neoprez odnese u cvijetu mladosti. Kakva koga sudbina zadesi. I kako se kome sreća osmijehne. Ili mu zla kob, kao sablja u naponu snage, žile kucavice nenadno presiječe. Sve sam to znao, ali me te noći znanje nije služilo i sve se na kraju svelo na, dobro poznatu nam izreku - 'sreća u nesreći'.

Kad sam se već sjetio stradanja pokojnoga Hase te dječaka i bake, prije prvoga sna mogao sam nedogorjeli panj izvaditi lopaticom iz peći i zagasiti ga vodom ili iznijeti van da da ga ugasi hladnoća. Podsvijest me na to upućivala kao i tuđa loša iskustva. Ali, lakomislena svijest i izostali čin, napravili su svoje. Uveli su me u san i sputali oprez koji me prati od malih nogu i rijetko me kada tako iznevjeri. No, na moju sreću, dobrodušni usud ponekad ne izda varljivu sudbinu. Tako ni dva sna nisu izdala mene.

Prvi san o stradalom puhu i njegovoj utrobi koju sam pred zoru skromno pokopao.

I drugi san o dolazećem čovjeku s likom književnika Ivana Lovrenovića, čije me lupanje na vratima naglo probudilo. I skrenulo s puta u vječnost kojoj se nitko s radošću ne nada. Taj drugi san i taj pisac Ivan zaslužni su što još uvijek dišem i što ovu priču i sve druge pišem.

Čudan je čovjekov život kad ovisi od takvih, naoko sitnih detalja, i kada visi o niti koja može u svakom trenutku pući, te nas baciti tamo gdje nitko ne želi ići. Kakve to vidne i nevidne sile nadziru naše sudbine i određuju njihov početak i kraj? Šta se sve treba desiti da san postane java? Ili da smrt ustukne pred zadnjom zrakom života?!

Od onog trenutka kad sam u liku dolazećeg spasitelja prepoznao pisca Ivana Lovrenovića, znao sam da san ima veze sa zbiljom, koje ću kasnije postati do kraja svjestan. Životni dugovi obično se plaćaju ili opraštaju kada nas pohodi smrt. Kad više nema izgleda da se iznova zadužujemo, bez mogućnosti vraćanja duga s kamatama. Zato je valjda, u islamu, kamata dokinuta kao mogućnost bogaćenja na račun tuđega duga, ili nevolje što nas do duga vodi. A kod ostalih vjera i nevjera zadržana kao prilika za uspjeh i život na tuđi račun.

Nije bez razloga Ivan došao u moj san da me podsjeti kako još uvijek ima vremena za naplatu duga davno napravljenog, a još ne vraćenog. Obostranog, istina, i ne u jednakim iznosima, ali ne prebijenog kako to pravda po ljudima traži i nalaže.

Bio je rat u Bosni i Hercegovini i prošao, kao što svako zlo dođe i prođe. I dobro ga zamijeni u svojoj svjetlosti i sreći, pa ljudski stvor shvati da pakao nema nikakve veze s rajem, kao ni raj s paklom. Te da je raj za ljude, a pakao za njihovu suprotnost koja zarazi svijest kada um izgubi mjeru.

U porušenoj, spaljenoj i osakaćenoj zemlji smrt je nužno zlo, a život poželjno dobro. Od smrti svako bježi, životu... svako teži. Boljem i pravednijem nego u vrijeme rata. Ljepšem i ugodnijem, kad za to dođe vrijeme. Tako je mislio svako tko je preživio zlo i kome razum nije ostao na drugoj strani sreće. A bilo je i takvih, ne treba griješiti dušu.

S velikim nadama kao i svi koji su preživjeli sarajevsku i druge ratne opsade i stradanja, dočekao sam dane i godine varljivog mira. Kada ne puca, svaki je mir dobar i ne treba mu tražiti mane i nedostatke. I hrom čovjek hoda i slijep svijet osjeća i lud... donekle opametni. S tim sam saznanjima nastavio tamo gdje sam privremeno zastao, dok se ne stiša nevrijeme. Istina, nikada nisam stao, jer sam i za vrijeme užasne opsade pisao i kroz civilnu zaštitu i radnu obavezu pomagao drugima koliko sam znao i mogao. I drugi su pomagali meni da preživim i vratim vrijeme koje mi je na silu oteto.

U doba najžešće sarajevske opsade, uz redovne civilne i radne obaveze, pisao sam sumanuto sve i o svemu što me se ticalo. I što se događalo drugima, koji su dijelili istu ili sličnu sudbinu. Kitio sam pjesme i pjesmice, vodio svaki dan ratni dnevnik, zapisivao priče i bilježio sve što su oči vidjele, uši čule, a duša osjećala. Nastao je tako golemi ratni spisateljski opus kakav je imao malo koji pisac u mojoj zemlji i još dalje od nje. Iz tog ću opusa kasnije pripremati knjige poezije i proze i kroz taj rad prisjećati se svega kroz što sam prošao i što me, skupa s drugima, bez naše volje, zadesilo.

Uz sve te poslove družio sam se s ljudima s kojima sam prije rata prijateljevao ili sam ih u ratu upoznao. Dobrih ljudi, koji nisu skloni kvarenju, ima u svakom vremenu i na svakom mjestu. Oni nam život čine ljepšim i podnošljivijim i daju mu smisao kakav čovjek želi. Širok je krug ljudi koji su osvjetljavali moje životne staze i bogaze, a na ovom mjestu spomenut ću samo bliske mi i drage Avdagiće, Bašiće, Barukčiće, Efendiće, Kovačiće, Muratagiće, Šabanoviće, Šimiće, Vujičiće, Vujnoviće, Živkoviće..., čija prezimena navodim abecednim redom da se nitko od njih ne naljuti. Bilo je i drugih osoba obdarenih ljudskom dobrotom, ali u ovoj priči nema mjesta za sve.

Naravno, priča kao i sve druge ima i one likove bez kojih bi bila nepotpuna i ne bi dala prave odgovore na pitanja koja je autor postavio kao cilj pisanja. Ta dva važna lika uvodim u ovaj dio priče, kad treba rasplesti drugi dio sna. To su moji prijatelji pisci, Atif Kujundžić i Velimir Milošević.

Nije mi, dakle baš Ivan Lovrenović došao slučajno u san kao spasitelj od ugljenmonoksidne smrti. Mogao je to biti i netko drugi, meni mnogo bliži i draži, ali nije. Ima za to više razloga kojih se na ovom mjestu treba prisjetiti.

…...

Kad sam u poratnom vremenu odlučio objaviti neke od svojih rukopisa, obratio sam se među prvima Gavrilu Grahovcu osnivaču i vlasniku „Bosanske knjige“, jednog od vodećih sarajevskih izdavača. Činilo mi se to nekako prirodnim jer, Gavro je prije rata urednikovao u poznatoj bosanskohercegovačkoj izdavačkoj kući. Nakon prvog razgovora činilo mi se da stvari idu dobrim smjerom. Gavrilo mi je primio rukopis i obećao da će ga staviti u izdavačku proceduru čim ga pogleda novi urednik Ivan Lovrenović. I Ivan je dugo godina bio urednikom u prijeratnoj sarajevskoj ‘Svjetlosti’, gdje je stekao bogato knjižno iskustvo.

Učinila mi se ta ideja u prvi mah dobrom, a onda sam se prisjetio kako mi je jedan raniji prijeratni rukopis knjige pjesama glatko odbijen za vrijeme njegovog urednikovanja. No, ne lezi vraže, ne treba čovjek biti pesimist, ako je jednom pretrpio neuspjeh. Ima i drugih prilika i na drugim mjestima. Makar i sa istim ljudima. Mislio sam o tome od trenutka kad mi je Gavrilo spomenuo Ivanovo ime, do dana kad mi je fina gospođa u redakciji „Bosanske knjige“ vratila rukopis, uz šturo objašnjenje da „nije prošao“ kod glavnog urednika. Gavrila nikada više nisam vidio, a nisam ga ni tražio. Svako objašnjenje bilo bi mi suvišno. Jer, već sam ga od ranije znao.

Vraćeni rukopis knjige pod naslovom „Pisma iz opsade“ ponudio sam Centru za mir koji se, uz ostalo, bavio i izdavaštvom i tu je brzo ugledao svjetlost dana i došao do čitalaca. Na Gavru i Ivana ostalo mi je samo žalosno sjećanje.

Poslije objave te knjige nastavio sam pripremati druge rukopise uz recenzentsku pomoć sarajevskog susjeda i prijatelja Velimira Velje Miloševića i starog jarana iz tuzlanskih momačkih dana, Atifa Kujundžića. Atif je u to vrijeme u Lukavcu osnova o izdavačku kuću i bavio se objavom svojih i knjiga drugih autora. U toj sam kući narednih godina, uz pomoć sponzora i vlastitim novcem, objavio nekoliko naslova. Među njima i zbornik poezije posvećene majci i ocu. Taj zbornik smo priremili, uz potporu kolege pisca Ante Stanića iz Kreševa. Njemu su pod kraj stoljeća, u kratkom vremenskom razmaku, umrli majka i otac i to je bio naš dug roditeljima, koji su nas donijeli na ovaj svijet i usmjerili u duboke i s okusom soli, slatke spisateljske vode.

U slabašnim zemljama, siromašnim piscima lakše je napisati, nego li objaviti knjigu. Tu se svako dovija i snalazi na svoj način. Tako smo se i mi snalazili u prvim poratnim godinama, dok država nije stala na svoje klimave noge i dok na čelo ministarskih resora nisu došli ljudi od struke.

Poslije održanih parlamentarnih izbora, početkom dvadesetprvoga stoljeća za federalnog ministra kulture imenovan je izdavač na zalasku Gavrilo Grahovac. Već u prvoj godini svoga mandata Gavro je osnovao Fondaciju za izdavaštvo i za predsjednika namjestio svoga starog drugara Ivana Lovrenovića. A i koga bi drugoga, ako ne starog drugara iz socijalističkih i tranzicijskih dana. Ivan je slovio kao dobar i ozbiljan pisac i to mu ne može niko poreći.

Osnivanje Fondacije obradovalo je sve pisce i izdavače, jer je svako očekivao potporu za svoj literarni rad. U siromašnom i ratom poharanom društvu, kakva je Bosna i Hercegovina bila i ostala, svaka pomoć sa strane itekako dobro dođe. Pogotovo u kulturi koja je u malim i nerazvijenim državama oduvijek bila zadnja rupa na svirali.

Već prve godine, nakon objave konkursa za dodjelu fondacijskih sredstava, predložio sam Velji i Atifu da ponudimo svoje projekte književnih rukopisa. Nećkali su se i jedan i drugi, ali su na kraju podnijeli zahtjeve za dodjelu potpore za već pripremljene rukopise poezije. Učinio sam to i ja, uvjeren da ćemo proći sva trojica. Veljo Milošević bio je desetljećima jedan od najpoznatijih pjesnika za djecu u bivšoj Jugoslaviji. Atif je do tada objavio dvadesetak knjiga poezije i proze. A ja sam, uz objavljene knjige imao u pripremi desetak rukopisa pjesama i priča za djecu i odrasle. Uz sve to, nas trojica djelovali smo na književnom polju kao trio koji odražava nacionalni sastav zemlje u kojoj živimo. Veljo je, uz to bio i crnogorskog porijekla, pa smo kao ekipa odražavali južnoslavenstvo u punom smislu te riječi.

Ali... sve moje procjene pale su u vodu kad je objavljen popis dobitnika potpore. Naši rukopisi odbijeni su bez obrazloženja i odgovora iz Fondacije. Jednostavno smo pregaženi kao plitak potok i završili smo među šljunkovitim pijeskom koji je doživio sudbinu taloga sa dna kace. Za to se pobrinulo stručno povjerenstvo iznad koga je, kao mali bog, stojao veličanstveni spisatelj Ivan Lovrenović. On je, kao potpisnik odluke, dobro znao kome treba dodijeliti potporu, a kome ne. Tko mu je drag i simpatičan, a tko iz nekog razloga nije. Veliki meštri ništa ne rade slučajno niti na prečac. Sve je unaprijed odmjereno i sračunato da bolje i preciznije ne može biti.

Moram na ovome mjestu reći da je naš trio u to vrijeme visoko cijenio ljudske i književne vrline pisca i urednika Ivana L. I da nije mogao, niti je trebao sumnjati u njegovu čestitost. No, stvari ne idu uvijek onako kako čovjek misli i želi. Ponekad krenu u smjeru koji je nepoželjan i završe daleko od ljudske pravednosti.

Po saznanju da su nam rukopisi odbijeni, Veljo je bio očajan. Otvoreno mi je rekao da sumnja kako je za sve krivac prevrtljivi Gavro s kojim je imao neke od ranije neraščišćene račune. Atif je bio razočaran, jer je očekivao pošteniji odnos kolega iz povjerenstva i fondacije s kojima se godinama družio, a s nekima od njih godinama prijateljevao. A ja... ja sam naprosto bio frustriran. Ne toliko zbog sebe, koliko zbog nas trojice koji smo, znalo se to u književnim krugovima, nastupali kao preživjeli trolist ratom pogaženog bratstva i jedinstva. I koji smo, vlastitim primjerom, još uvijek propitivali mogućnosti zajedničkog života na skučenom, a ratom poharanom, trusnom balkanskom prostoru.

Kad mi je Atif, nakon jedne moje posjete Lukavcu, detaljno opisao tko je sve i zbog čega dobio potporu, i kako su državna sredstva dodijeljena i onima koji su totalni literarni laici i početnici, po povratku u Sarajevo sjeo sam za kompjuter i napisao otvoreno pismo predsjedniku Fondacije za izdavaštvo g. Ivanu Lovrenoviću. U pismu sam otvorio dušu i razvezao jezik, ne štedeći Ivana ni sebe, niti svoju književnu budućnost. Znao sam šta me čeka kad se zamjerim vrhuški koja ore književno polje devastirane zemlje. Vrijeme je brzo pokazalo kako sam bio u pravu.

Otvoreno pismo, bez uredničke intervencije u cjelosti su objavile sarajevske Jutarnje novine. Za božje čudo pismo je prošlo bez ikakvog odjeka. Ne sjećam se da me bilo tko javno podržao, niti da je osporio moje navode. Ivan je mudro prešutio možebitne uvrede njegove časti, poštenja i dostojanstva, koje sam u pismu stavio pod sumnju. Prašina se slegla tako što je pala na moju savjest i na nerealna očekivanja. No, na sreću nije prekrila moje stvaralaštvo jer, još uvijek ima ljudi među nečovještvom, što bi rekli drčni i dični Crnogorci.

Osjetio sam to već na prvom sastanku redakcije mostarskog književnog časopisa „Most“. Kad smo razgovarali o problemima finansiranja časopisa, urednik Alija Kebo podsjetio nas je kako Fondacija nije dodijelila ni jednu konvertibilnu marku potpore časopisu, te kako još nije podmirio dug štampariji za dva prošla broja. Za Alijinog uredništva „Most“ je bio jedini časopis na našim prostorima koji je objavljivan svakoga mjeseca. Za to su trebali novci, a država, to jest Gavro i Ivan novce su dali drugima koji su objavljivani periodično i u mali tiražima. Što bi narod rekao, 'da se vlasi ne dosjete'. A vlasi, ko vlasi, svega se dosjete kad je u pitanju vlastiti interes.

Da u svakom zlu ima ponešto dobra, a u kukolju isklijalog žita, potvrdio je mostoljubac i rođeni Mostarac, pisac Gradimir Gojer, koji je u to vrijeme obavljao dužnost ministra kulture u Kantonu Sarajevo. Kad je čuo za naše jadikovke, bez ustezanja je ponudio mostarskoj podružnici Društva pisaca finansiranje objave moje knjige poezije „Zanavljanje svijeta“, čiji se rukopis dugo kiselio u mojoj bogatoj lirskoj produkciji. Grado je usput dodao kako će rado pripomoći objavu rukopisa i drugih sarajevskih autora, što me posebno obradovalo jer sa s Veljom i Atifom tih dana pripremao zajedničku knjigu posvećenu našim majkama i očevima. I ta knjiga pod naslovom „Majci, ocu i životu“, uz moje simbolično poetsko djelo „Zanavljanje svijeta“, uz potporu Gradimirovog sarajevskog Ministarstva kulture objavljena je u godini Veljine prerane smrti. Kao zahvala njegovom plodnom i uspješnom književnom životu i radu.

Što se tiče Ivanove fondacije, i naredne godine sve se ponovilo po istom scenariju i sa istim akterima. Potpore su dijeljene onima koji su to zaslužili, ali i drugima koji nisu imali valjane zasluge. Časopis „Most“ opet je zaobiđen. Kebo mi je to saopštio sa suzom u oku i gotovo plačnoga glasa. U tonu kakvog sam, za njegova života, čuo i od prijatelja nam Velje. S gorčinom u duši kakvu sam rijetko kada osjetio.

Opet sam napisao otvoreno pismo vrlom predsjedniku fondacije i poslao ga redakciji „Mosta“. Pismo je objavljeno i preneseno na portale u nekim zemljama gdje žive prognani i izbjegli Mostarci. Primljeno je s odobravanjem, ali bez pravih rezultata. Javnost je gluha sova čija se pjesma danju ne čuje, a noću prešuti. Tako je to u zemlji koju su tlačili stranci, a krajčili domaći poslušnici. Kad si u pravu, slikaj se s tim pravom. Pravda je daleka i nedostižna za one koji čekaju. A bliska samo onima u čijoj je ruci mač. U to sam vrijeme radio kao savjetnik predsjedavajućeg Doma naroda Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine pa me taj mač nije sasjekao. Čak ni dotakao, što bi se sportski riječnikom kazalo.

Treće otvoreno pismo pod naslovom „I Bog treći put pomaže“ objavio sam sljedeće godine na stranicama „Mosta“ uz urednički komentar i supotpis članova redakcije i danas pokojnog poznatog književnika Predraga Matvejevića. Mostarca po rođenju, profesora po struci, a čovjekoljuba po svemu ostalom. Bilo je to u godini kada je otvoren novoizgrađeni, a u krvavom ratu srušeni Stari mostarski most.

Odgovora druge strane ni tada nije bilo. Ugasio se kao fenjer koga nosim posljednjih godina u nadi da će nekim čudom zasjati i osvijetliti nam put u ljepšu i pravedniju budućnost. Mrtve oči ne vide, mrtva usta ne govore. Živi bili pa vidjeli!.

I tako sam otvorenim pismima sa zatvorenim odgovorima svih ovih godina komunicirao sa vrsnim i vrlim književnikom Ivanom Lovrenovićem. Dobrim čovjekom kako mi kažu neki njegovi prijatelji. A među mnjima i moj dobri drug i prijatelj Ilija Šimić kome vjerujem od prve do zadnje riječi. Bez ostatka, što bi se narodski reklo. No prijatelj moga prijatelja nije svakome prijatelj. Pa ni meni... na žalost!

Sve do te, zamalo kobne, ožujske noći kad mi je tihi ubojica - ugljenmonoksid podmuklo ušao u život i poveo ga nepovratnim stazama smrti. Tada se, kao međugorska Gospa, ukazao spasitelj Ivan i vratio mi dugove s kamatama koje sam, samo u snu, mogao dočekati.

Ja mu svoj dug vraćam ovom pričom. Bolju priliku nemam i boljeg načina ne znam.

Život je ionako igra bez završetka, koja se prekida tek onda kad igrač zauvijek ode.

Ja sam još uvijek tu. Za to sam zahvalan Ivanu!