Patnje mladog autora

 

Patnje mladog nakladnika

Piše: Jelena Hrvoj

Zanimljivo je promatrati prošlost u bilo kojem obliku. Barem meni. Evo, u ovome sam se trenutku uputila na sam početak moje suradnje s Kvakom i prvu kolumnu koja je objavljena 29.3.2016. godine. Tada sam smatrala nekako prigodnim nazvati ju „Patnje mladog autora“.

Danas? E pa danas su te patnje uznapredovale. U nastavku prilažem prve rečenice koje sam ispisala kao novopečeni autor i kolumnist.  

„Kao mladi autor susrela sam se s raznim preprekama od samog početka mog književnog stvaralaštva. Pošto sam po prirodi pomalo naivna osoba, smatrala sam kako ću napisati knjigu, poslati je izdavačkim kućama i s vremenom će se „kamen“ zakotrljati. E pa kako sam se prevarila.“ 

Danas bi pak voljela iskoristiti priliku i reći kako bi sada nekako više odgovarao naziv „Patnje mladog nakladnika“. I dalje sam ista ona naivna osoba, barem po nekim stavkama. Možda ipak bolje da krenemo propisno, od samoga početka.  

Nekad sam vjerovala da je najteže napisati knjigu. A onda sam ju objavila. 

Nekad sam mislila da je najteže pronaći publiku. A onda je publika pronašla mene. 

Nekad sam mislila da je najteže žonglirati s više naslova. A onda sam došla do brojke šest. 

Nikad nisam mislila da je toliko teško krenuti ispočetka. Vjerujte mi, ovo uistinu je neka vrsta novog početka. Naime, dragi moji čitatelji, igrom sam slučaja bila primorana otvoriti izdavačku kuću. Dogodilo bi se prije ili kasnije, istina, ali dogodilo se prije. Naklada Cranium zaživjela je s 27.7.2021. godine. Zapisujem si ovaj datum kako bi ga jednom u budućnosti pogledala i nasmijala se problemima koji me danas muče.  

Evo, naivno sam mislila da je uistinu onako kako govore; kako reklamiraju. „Sve u tri klika, sve u tri dana.“ Ovo je Hrvatska i kod nas nema ničega što se može obaviti u tri dana. Ispričavam se. Postoji. Tri sam dana samo provela čitajući zakone, regule, propise, spise, zapise, neklesano u kamen. More je to informacija koje same sebi služe svrsi, a opet ni jedna ničemu. Pripremila sam se koliko sam najbolje znala i umjela, te krenula u pohod. I znate što ću vam reći? U ovoj državi uistinu khm-khm lud zbunjenog. Posebno kad je bilo što vezano za kulturu u pitanju. I nije da nisam znala, ali nisam znala u kolikim razmjerima ova naša država radi na tome da podreže noge ljudima koji bi nešto radili. Posebno onim „malim“ ljudima koji su tek na početku. 

Kao da promatram parazita koji siše bez da ima saznanja o tome kako neće više imati što sisati ako ubije domaćina.  

U tim svojim pohodima srela sam i jednu gospođu. Nekoliko smo se dana susretale po svim milim i nemilim institucijama. Zajedno smo kukale koliko se nepotrebnog naplaćuje, koliko se puta mora otići po ovaj ili onaj formular. Evo, ja sam svoje odradila čak i relativno brzo. Gospođu sam danas srela. Još obavlja stvari. Popričale smo o tome kako te u banci ispituju jesi li Amerikanac ili političko lice. O tome kako se u Narodnim Novinama nalazi cijeli zid formulara, a ti ga znaj koji ti treba. O tome kako žele da zakupi skladište jer je navela kako bi mogla prodavati stvari i online. Čini mi se kao da je na rubu prije nego li je krenula. Izgledala mi je baš kao što sam gore navela. Kao domaćin kojem parazit siše i ono malo elana s kojim je krenula. A koliko li je samo takvih domaćina.  

Možda ova kolumna djeluje pomalo zbrda-zdola, ali baš je takva kakva mora biti. Kaotična kao što je i sve vezano uz pokretanje posla. Za sam kraj ću ponovno kopirati kraj svoje prve kolumne i završiti nadopunom.  

„Oboružajte se strpljenjem! Možda se sada pitate: „Je li vrijedno truda?“ Odgovor je jako jednostavan - Itekako je vrijedno!“ 

Oboružat ću se strpljenjem. Je li vrijedno truda? Nadam se da će biti. Bilo kako bilo, ovo je novo poglavlje života. Patnje mladog nakladnika mogu početi.