Lada Franić | Ostalo nam je još desetak posto

Rekao je usput, smijući se

kao da govori o pršutu i vinu,

muž moje prijateljice iz djetinjstva:

„Uživajte u šetnji, ostalo nam još

desetak posto!”

Dovoljno da ne odgađamo.

Premalo da se razbacujemo.

Nije nas

ni šokirao,

ni zaustavio,

nego pokrenuo.

Nas dvije, koje se znamo još

od mirisa ciklama što smo ih brale

verući se po vrgorskom parku,

otišle smo u Maksimir na kavicu

što nikud ne žuri,

što nikud ne curi,

u duge razgovore bez zaključka.

Odjednom,

stvari su bile točno

onakve kakve moraju biti:

kavana, divlji kesten, ugažena staza,

komunikacija koja nije prazna.

Nas dvije, kad smo zajedno,

još smo one djevojčice

povezane nevidljivim nitima

koje stvaraju osobe

što su:

disale isti zrak,

pile istu vodu,

jele istu hranu,

nosile istu kecelju

koju smo nakon nastave

grčevito, brzo svlačile

i gurale u torbu.

Više ne čekamo ono „važno”.

Važno je već ovdje:

u bujici riječi što spontano teče,

u koraku što lokvice preskače.

Desetak posto, ne zvuči kao kraj,

nego kao mjera;

koliko još biti ovdje bez izgovora.

Ona mi objašnjava:

"Ma, pusti njega i njegove izračune,

on je ekonomist,

sve računa u postotcima!"

Nasmijem se:

Briljantno je izračunao ostatake

naših života.

(Ako budemo imali sreće.)

I zato:

nećemo ubrzavati,

nećemo rezati na sitno,

nećemo popravljati

nećemo uljepšavati

stvarnost u kojoj živimo.

Život je nepodnošljivo stvaran,

samo ga ne treba propustiti.

Kava se ohladila.

Nas dvije gledamo datum

na bočici ricinusova ulja

kupljen na akciji u ljekarni.

Moram ga potrošiti za mjesec dana.

Pomislim: odlično,

imam vremena,

izdržat ću toliko.

Ali

to je

manje

od

onih

deset

posto.