Ana-Marija Posavec | Mikrokozmos kaosa i makrokozmos mladenačkih spoznaja

Matej Gabud, Ameba amebi, Lux Nocstic, Belišće, 2024.

Matej Gabud (2002.) mladi je pjesnik iz okolice Đakova koji na književnu scenu stupa zbirkom stihopisa naslovljenom Ameba amebi (2024.). Na Filozofskom fakultetu u Osijeku studira hrvatski i engleski jezik i književnost, a dobitnik je i nagrade Na vrh jezika za najbolji rukopis poezije autora do trideset i pet godina starosti za 2025. godinu.

Sasvim slučajno, na susretu gdje se okupilo nekoliko entuzijasta koji još uvijek, bez obzira na zlo i netrpeljivost modernog nam svijeta, vjeruju u snagu književnosti; upravo iz autorovih ruku do ove je kritičarke dospjela ta mala, crna knjižica, s androginom anđeoskom pojavom na naslovnici koja drži mač usmjeren nadolje. 

Kako se amebe iz naslova uopće mogu povezati s tom krilatom, u biblijskom kontekstu besmrtnom i uzvišenom pojavom, i ima li poetskoga potencijala u poeziji ovoga mladoga pjesnika – može se doznati uroni li se, otvorena uma i još otvorenijim dvadeset i jednim gramom onoga našeg nevidljivoga, u stihove koje je hrabro odaslao u svijet.

Zbirka Ameba amebi sastoji se od pedeset i pet stihopisa koji nisu formalno svrstani u cikluse, kako je to u posljednje vrijeme poprilično popularno pri ''sastavljanju'' te oblikovanju pjesničkih zbirki. 

Tematika Matejeve poezije usmjerena je prikazivanju vrlo bogatoga unutrašnjega svijeta lirskoga subjekta gdje se suprotstavljaju i smjenjuju sve ljepote tmine i svjetlosti, posebice kroz svijest o neminovnom procesu odrastanja. Nadasve mlado (i muško) lirsko Ja progovara opisom i nastojanjem shvaćanja te prihvaćanja onih koje promatra i oko kojih se njegovo bivanje (o)kreće. Manevriranje tijelom teksta uglavnom se provodi snažnim vizualnim pjesničkim slikama, katkad i u naturalističkoj maniri, a predočava se i svijest lirskoga subjekta o vlastitoj ''drugačijosti'' u odnosu na vrli i poprilično nasilan svijet što ga okružuje. Taj se subjekt želi svjesno ostvariti kao sretno biće, prihvaćanjem bremenitoga nasljeđa. U tom kontekstu, ova poezija problematizira teške situacije intimnih obiteljskih događajnosti, stoga žrtva materinstva, trauma nakon spontanoga pobačaja, tragika samoubojstava članova obitelji, neprihvaćanje (sebe kao) drukčijega u okviru obitelji koja bi trebala predstavljati sigurnost i oslonac; odbacivanja, prokazivanja te neprestana potraga za bićem sličnim sebi – punktovi su tematsko-motivskoga ocijeljivanja poprilično hrabre zbirke poezije. Slobodan stih, s tek pokojom rimom ili promišljenim repeticijama s ulogom pojačivača značenja i dojma, upravo su najlegitimniji postupci kojima se lirski subjekt svjesno, potpuno i iskreno utječe, ali i ogoljuje u dijaloškom odnosu s lirskim Ti, koji bi, sasvim sigurno – mogao biti i čitatelj, ako je dovoljno tankoćutan.

Zbirka se otvara pjesmom Postanak u kojoj se lirski subjekt referira na biblijski moment božanskoga stvaranja svijeta te i on postaje bogoliko biće jer i sâm sudjeluje u kreaciji (svoga) svijeta, poigravajući se kontrastima tame i svjetlosti, nježnosti i grubosti, odanosti i izdaje, života i smrti: „sedmi sam dan sklopio oči / i obećao si da ću dopustiti ljudima / da grade gnijezda na mojim krošnjama, / da me vežu svojim osmjesima i suzama / - taj sam si dan obećao / da oni koji se usude baciti vatru na moju floru / u mojim vodama neće vidjeti svoj odraz, u mojim očima neće dočekati zoru.“

Pjesma Papir, škare, kamen sugestivno ukazuje na krik nemoći ljudskoga bića u prebrzom svijetu u koji se vidno ne uklapa, prikazujući time i borbu za svoju poziciju kao posebnoga individuuma. Ta snažni individualistički impuls pokretač je i auto(re)konstrukcije lirske instance koja se ambigvitetno manifestira kroz dosegnute spoznaje, uz radikalno odbijanje stereotipizacije: „Danas su mi se iz vjeđa / na modrim koncima / nizali biseri / jesam muško i nisam kamen, / jer sam voda, a ne plamen / i zvijerad njuši moju krv / i znam da je često čovjek čovjeku vuk, / da je moja koža često meta, / a njihova usta strijela i luk“ (…).

Lirsko ja, ostvareno u poziciji onoga koji vidi i osjeti drukčije od drugih, dominantna je instanca svakog stihopisa – on stoji i formira se kao promatrač i procjenjivač iz očišta svoje intime. Najuspjeliji stihopisi svakako su Papir, škare, kamen, Mramorna ispod glicinije, Obiteljski vrač, Dječak drugog jezika, Plodno tlo parketa, Marija na kutnoj, Proklet; dok se Zvjezdača formalnom izvedbom razlikuje od ostalih jer bi se mogla svrstati u vizualnu poeziju za kojom će, vjerujem(o), Matej možda i posezati nakon odslušane Stilistike i Teorije stila.

Koža, kosti, nokti, dijete, majka, baka, jezik, noć, krv, plamen, voda, utvrda, poletuša, glas – predstavljaju samo nekolicinu provodnih motiva u stihopisima Mateja Gabuda i promišljenije su posloženi, ako ih se usmjereno ''gleda'' i čita. U pjesmama nerijetko dolazi i do monologa u odnosu na Sunce i Mjesec, kao udaljenim nebeskim bogatstvima kojima je lirsko Ja fascinirano i koje mu pomažu u procesu (samo)refleksije, a odnos među amebama i njihovom susretu, u pretposljednjoj pjesmi kojom se zbirka zatvara, nastavit će se niz pitanja o ljubavi, empatiji, postojanju ramena na koje se umorna i izmučena (druga) ameba može osloniti, otkriti svoje ožiljke i odmoriti se od prokletstva svoje smaragdne duše. Gabudu nije strano ni koketiranje s elementima istočnjačkih tradicija (pjesme Harakiri i Kintzugi) koje integrira ponovno u promatrane obiteljske sudbina lirskoga Ja, čime u nj upisuje nova, snažnija značenja.

Jasno je da su neke pjesme izvedbom slabije; neke čak i nalikuju jedna drugoj u ovoj zbirci koja jest mladenački prvijenac, no unatoč tomu može se (us)tvrditi da Gabud ima predispoziciju profilirati se, uz pravo usmjeravanje, vlastito istraživanje mogućnosti stiha, poezijsko eksperimentiranje i – dublje utjecanje izvorima (koje ne treba zatajiti), u prepoznatljiv pjesnički glas koji, prije svega, stvara pjesničkim jezikom, daleko od jezika grubosti aktivizma, koji se, u zadnje vrijeme, nerijetko zaodijeva plaštem poezije.