Nina Vukadin | Voštane figure

U meni -
muzej bez svjetla.
Tišina izlivena
u obrise pamćenja.

Stoje one -
figure bez daha,
ali prepune govora.
Vosak u grudima.

Svijesti koje su
preživjele bez daha.
Gledaju kroz mene
oči što ne trepću.

Jedna — dijete
što je reklo „dobro sam“
prvi put u laži,
zadnji put u vjeri.

Druga -
u haljini tuge.
Sjedi nogu uronjenih
u tamni šapat prošlosti.

Treća -
smijeh poput oklopa.
Zapešća joj —
crtani zemljovid ožiljaka.

Svaka od njih
svjedok jedne mene.
Zaleđena emocija.
Zaboravljena godina.

Noću ih obilazim,
kao hodočasnik prošlosti.
Šutnja im ima miris
i moje lice.

Nisu ukras.
One drže moje tijelo -
grede kuće
što nikad nije bila dom.

Ponekad trepnu
kad svjetlo pogodi pravo.
Ne žive,
ali pamte.

One čuvaju ono
što nisam mogla osjećati
kad je bilo previše,
kad je boljelo i misliti.

One - moje maske.
Moje arhive.
Tiha karta
unutrašnjih krajolika.

U meni -
vrata bez ključa.
Ali ja sam i brava
i čuvarica.

I tek tada shvatim:

ne obilazim ja njih.

One obilaze mene.

Stoје iza mojih očiju,
pod kožom,
u svakom pokretu
koji nazivam svojim.

A posljednja figura
nema lice.

Ima moje.

Ne, žive,
kažem sebi.

A muzej šuti.

Jer možda sam cijelo vrijeme
ja bila eksponat.

One stoje.

Ali govore.

Uvijek govore.

Tiho.
Točno.

Istinito.