U nakladi Slog tiskare iz Belišća objavljena je jedinstvena, opsežna zbirka Oda Luku Paljetku iz pera Frane Budića (Aržano, 1946.), autora tridesetak.knjiga poezije, proze i drama. Riječ je o 14 sonetnih vijenaca od kojih svaki ima svoj magistralni petnaesti sonet s akrostihom, a pocetni stihovi svih 14 Magistrala čine krunski 211. sonet s novim akrostihom, kako glasi i naslov ove zbirke kojom Budić slavi velikana hrvatskog stiha, majstora nad majstorima soneta Luka Paljetka i zahvaljuje mu za recenziranje svojih knjiga te za druženja u Slavoniji. Urednik knjige Zdenko Glasovac u predgovoru podsjeća čitatelja da su svi soneti ispjevani u jampskom jedanaestercu s cezurom (5+6 slogova) i u standardnoj rimi ABAB ABAB CDC DCD, a da je odustajanje od te stroge metrike "uzmicanje pred teškoćom i bijeg od odgovornosti" pjesnika, a za riječi Luka Paljetka je zaključio da su "doticale srca svih koji su ih slušali ili čitali. Njegova poezija, duboka i nježna, ostat će trajan svjedok njegove duše, a uspomene na njega žive u svakom stihu koji je ostavio za sobom".
Prije mog pogovora ovoj knjizi, citiram Franin krunski 211. sonet (magistrale magistrala):
ODA LUKU PALJETKU
On, vječni prezent, neka bdi nad svima;
Dan ravna sjene sve do noćne tame.
Apsolutno je u našim mislima;
Luko i u snu još djeluje na me.
Ukrase sonet Lukov jamb i rima,
K'o da ga čujem, smiren, bez galame,
Usredotočen, kaže sve što ima.
Prijatelj ode, ostavi nas same,
A cezura mu sonete veliča.
Ljepota stiha stalno mi u glavi;
Elegija je njegova bez kiča.
Taj mi je mentor i učitelj pravi;
Kad dojam slegne gotova je priča;
Usnulom mi se svaku večer javi.
Frano Budić
SONETNA ZAHVALA SONETISTU PALJETKU
Sonet je najzahtjevnija poetska forma, u kojoj stih mora pjevati zatočen u krletku sa četrnaest stihova, a uz to i s dodatnim stegama strogo zadanog metra i rime. A tko se usudi pisati i sonetni vijenac, pa još nakon toga uvezati ih u 14 sonetnih vijenaca, s obvezujućim krunskim zlatnim sonetom Magistrale s posvetnim akrostihom, tog autora valja okruniti titulom meštra nad meštrima riječi. Malo ih je u hrvatskoj književnosti, ne zauzmi niti sve ispruže prste jedne ruke.
Zbog svoje iznimne zahtjevnosti, pisanje vijenca sonetnih vijenaca je vrlo rijetko u europskim književnostima, a jedan od prvih objavio je 1909. ruski pjesnik i teolog Vyacheslav Ivanov (1866. - 1949.), koji je prešao na katoličanstvo i bio profesorom u Rimu. Vijence je sastavljao i tragični slovenski antikomunistički pjesnik France Balantič (1921. - 1943.).
Receptura uvoznog petrarkističkog soneta ne osigurava uvijek užitak prvorazredne književne delicije pa su hrvatski poete podomaćili izvorni jedanaesterac u pučki slog osmerca, deseterca ili dvanaesterca, da bi stihovi zvonili skladom, pa sonete nazivaju i zvonjelicama, zvoninima... Poput Isusova Križnog puta u 14 postaja, i sonet u 14 stihova može smrtno izmučiti autora, koji tek polažući posljednji stih na papir može sanjati da mu stihoskladje neće biti mrtvo slovo na papiru te će pročitan treći dan, ili nakon možda 33 godine, uskrsnuti u duši čitatelja, ući u školsku lektiru, dobiti vječni život.
Hrvatska je poezija imala vrsne sonetiste, među prvima je Hanibal Lucić (1485. - 1553.), kojemu su posthumno u Veneciji 1566. tiskani na talijanskom jeziku Sonetti (a cjelokupna zbirka je otkrivena tek 2018. godine!). Najpoznatiji Antun Gustav Matoš (1873. - 1914.) od osamdesetak pjesama napisao je 56 u sonetnoj formi. Među suvremenicima počasni tron osvojio je višestrani akademik Luko Paljetak (1943. - 2024.), istaknuti književnik, znanstvenik, esejist, prevoditelj, glazbenik, slikar, krasnoslovac, intelektualac renesansnog duha. Prvi je 1998. napisao sonetnu križaljku Arkana, s 28 ljubavnih pjesama koje se čitaju i okomito i vodoravno, a 29. sonet dijagonalno, idući slijeva gore prema desno dolje, s akrostihom NAJLJEPŠOJ TAJNI. Da su se bajni sonetisti Luko i Tonko Maroević znali duhovito i prigodničarski zezati sonetima međusobno ispisivanim na dopisnicama i pismima svjedoči i knjiga Jedan niže držeć, drugi više pojuć (Naklada Bošković, Split, 2024.), objavljena dva mjeseca prije Lukove smrti, s izborom iz korespondencije između ta dva majstora versa od 1984. do 2020. U njoj čitamo 67 soneta koje je Tonko izrijekom posvetio Luku (i njegovoj Anuški), a Paljetak mu je uzvratio s dvjestotinjak soneta, među kojima je i revolucionaran sonet iz 1991. čija rima je na početcima stihova, a u zadnjim slovima okomito nalazi se akrostih TONKU MAROEVIĆU!
Ubrzo nakon smrti Tonka Maroevića, akademik Luko Paljetak mu je spjevao naručenu ne pjesmu, nego sonetni vijenac, i uručujući ga nakladniku Boži Biškupiću, gospar i poeta se našalio: “Ja sam njemu napisao vijenac, a tko će meni?” I kada je Paljetak othodio na nebesje među svoje muze, stigla mu je brza posthumna poetsko-likovna zahvala. Jedna od 140-ak pjesničko-grafičkih mapa koje je u maloj bibliofilskoj nakladi Vid 22. listopada 2024. objavio u 57 primjeraka stiholjubac Božo Biškupić jest i List je čovjek koji hoda zrakom - hommage Luku Paljetku u kojoj su, uz stihove 17 pjesnika iz pet zemalja, otisnute i 34 grafike likovnih umjetnika iz tri države. Uz predgovor Krešimira Nemeca, spomenutih sedamnaest pjesnika koji su prijatelju Luku stihom zahvalili su: Boris Domagoj Biletić, Ernest Fišer, Pavle Goranović, Marko Grčić, Natalija Vorobjova Hržić, Dražen Katunarić, Enes Kišević, Miroslav Mićanović, Emiko Miyashita, Elka Nyagolova, Boris A. Novak, Yuzo Ono, Božica Pažur, Sibila Petlevski, Ivan Rogić Nehajev, Drago Štambuk i Anka Žagar. Listajući neke zbirke lirike, časopise i Facebook profile zamijetih da su mu još za života, ili ubrzo nakon smrti, stihove posvetili i ovi autori: Anton Česko (sonetni vijenac U slavu Luku Paljetku s akrostihom LUKO MI PRIJATELJ), Joško Armanda, Ivan Babić, Milan Bešlić, Petar Bodulić, Marina Čapalija, Sven Adam Ewin, Vesna Hvaliček, Anđelka Korčulanić, Tonko Maroević, Željko Reiner, Ljubica Ribić, Maja Šimić, Aljoša Vuković, Ante Žužul Marinović...
Ecce canticum! Ovog proljeća dobismo još jedan traženi odgovor na gornje Paljetkovo pitanje - ne samo sonetni vijenac nego vijenac sonetnih vijenaca u jubilarnoj tridesetoj knjizi belišćanskog pisca Frane Budića, koji živi podalje od metropolskih književnih oltara, pa je pomalo ispod medijskih radara prošla činjenica da je ispleo već pet vijenaca sonetnih vijenaca, krunskih, zlatnih soneta, a u svoj šesti 29-sonetni haljetak posvećen Luku Paljetku ucijepio je i jedan ranije spjevani vijenac.
Budući da zagovara i s razlogom traži minucioznu poetsku disciplinu i odgovornost, po onoj narodnoj: ili kuj, ili ne mrči gaća - ili kleši jampski jedanaesterac, ili ne štrcaj papira - Budić ne odustaje od tih (pre)visoko podignutih silabičkih letvica ni za jotu, pa makar i na uštrb poneke uštogljenosti i manjka sloboda za bljeskove stiha. Tako zavezanih ruku krenuti na dalek i trnoviti put versifikacije samo jedne teme/osobe svaki je autor osuđen na potpisivanje poraza, jer je logično da u. su svih 211 soneta, 2954 unakrsno srokovana stiha s cezurom, 32494 sloga, i da se ne bi ponavljalo gotovo tisuću i pol uparenih dvostložnih ženskih ili čak i trosložnih dječjih rima, mora doći do neizbježnih ponavljanja rima i fraza, čak i cijelog stiha i mimo završnog kojim počinje sljedeći sonet, nužno se zapada u mišolovku skučenih manevara riječi u kojima je nemoguće iznaći izvor svježine. Jednostavno, hrvatski jezik nema dovoljno riječi (a ima ih, kažu, ukupno više od 400 tisuća, a u književnom standardu oko 115 tisuća) da osigura bogatstvo rima u takvom sonetnom super maratonu. Autor stoga skromno priznaje:
Sonetni vijenac prijatelj ti vije / a osjećam se nemoćnom siroče (XI. vijenac, 13. sonet).
Ipak, Budić je razbudio sva svoja nadahnuća i uložio izniman i hvalevrijedan trud da se što manje zaplete u zamke ropstva ne sonetnog zakona (a svaki ima rupe), nego ustava te klasične forme izričaja. Stoga će čitatelj oćutjeti gdje ga je sustigla nezgrapna i banalna rima, što ga "košta živaca i zdravlja", skrušeno priznaje i sam pjesnik. U slaganju stihova i slika autor se koristi uobičajenim stilski figurama podnesenih tom zanatu pa ćemo na tom hodočašću Paljetkovu djelu susresti i pozdraviti metafore: sonetni svemir, čegrtaljka stara, vječni prezent, prozor duše, staze jada, topot nogu, predvorju smrti...
Među stihovima ušuljale su se mudroslovice i aforizmi: Tko dobro radi o glavi mu rade; nije rješenje što se na mah riješi; znam da bez truda nema idealâ; ljubav prestaje, za novcem se leti; ne može ništa riješiti se plačem; pobjeđuje se olovkom, ne mačem; koji su glasni ničega se ne srami; tko je bez znanja neznanje ga ubi; nije pravedno da pravedan strada; bezbrižno živi koga ljudi cijene; nema napretka gdje ne vlada sloga; jadan je onaj koga mržnja hrani; radišni vuku, ignoranti koče; jadan je onaj koga mržnja truje; hipokrizija uzme mjesto Hipokrata; mjera za mjeru najbolja je mjera; savjet poučan s kamatama se vraća; kakva je zemlja takvim biljem rodi; slijepa je cesta do cilja najbliža; raspamećene sam Bog opameti; ...
U himni najvećem suvremenom dubrovačkom pjesniku, koji je pjenu Jadrana često donosio u Panoniju, s kojim se poznavao i prijateljevao dvadesetak godina, i koji mu je recenzirao tri zbirke soneta, i koji mu bijaše "sonetni rival", autor mu zahvaljuje i časti razloznim epitetima: umnik, prorok, znalac, perfekcionist, vrsni poliglot, erudit, instruktor, mentor, telepata, djelatnik božanskog poslanja klasik, suvereni vladar stiha, jedini i pravi...
Vijencopletac se katkada i obodri pohvalom zbog upornog kresanja soneta, ali je najčešće i samokritičan, satiričan i ironičan, vijence je ispleo i intertekstualno, navodeći više književnika i antičkih i dubrovačkih, i njihova djela, a gotovo cijeli jedan vijenac bi se dao sastaviti od Budićevih promišljanja o sonetu, cezuri, rimu matrici...
Frano Budić će se jamačno, dok mu pero bude bodro, nastaviti sonetom boriti protiv zala, u toj brazdi upustio se u dalek put, mnogima nezamisliv i prevelik zalogaj, ali se odupirao zamkama koliko je znao i umijeo i neka mu bude velehvala za Odu Luku Paljetku u kojoj se da paljetkovati, i u tom stihogradu i ubrati poetski grozd, i poželjeti nam je da ovaj vijenac vijenaca bude pozivnicom za ući u raskošni Euterpin vrt Paljetkovih šezdesetak zbirki vezanog i slobodnog stiha.
Neka mi bude dopušteno da svoj pogovor dovršim premijernim objavljivanjem akrostihnog soneta u slavu Paljetka s kojim mi je ukupno oko dvadesetsatno druženje u više prigoda, jedan od najpoetičnijih dana u životu!
MAŠTOGLAVICE GOSPARA LUKA
Prijatelju Luku Paljetku (1943. - 2024.)
Samo desetak ću naslova na tren
Odabrat' među še'set tvojih zbirki,
Nudeć' akrostih u sonetnoj svirki,
Eto, i ti, Luko, pišeš mi katren!
Tvoje poglavlje; Ljubav; Lovorenje;
Inventar; Školjka; Nagazni soneti;
Sonetarni glas; Noćni lov; Voljeti;
Tri farse; Sacra; Gorka zora; Bdjenje!
Podario ti Bog brojne talente,
A koliko si tek svoga vremena
LJudima malim, bježeć' od svirepa!
Eliksirima riječi sve lente
Tebi trebaše. Vječna uspomena!
A soneta s repom evo lijepa,
Kad, s meštrom, ostah podvijena repa!
Nema komentara:
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.