Božica Jelušić | Trenutak i samo to

Pretpostavljam da će to trajati samo trenutak, to malo dobre volje, na zagrijanom madracu, pod ugodnom dekom, sa žlicom meda u ustima, malo vode i limuna k tome. Nema se više vremena za rituale, nitko ih ne održava, opširnost, polaganost, sustavno razmišljanje, promišljen govor, obazrivo postupanje prema sebi i drugima, sve to iščezava iz naše stvarnosti. Obroci koji ne zasićuju, riječi koje ne hrane i ne hrabre. Poezija koja ne računa na čitatelja. Oholost duša koje "ništa ne dira" i koje grabe prema cilju, smrtimice.

Između nas i svijeta stoji samo taj trenutak buđenja, polusvjestan i magličast. Još uvijek ne znamo u čijoj smo vlasti, koji smo.

Stoga je jutro presudno, zavlačenje nosa pod spavaćicu, udah vlastitog tijela, i potvrdni osjećaj: "Dobro je, živi smo, kucamo, vibriramo, energiziramo se, što god da dođe, spremni smo za dan!". Imaginiram neko drvo, do kojega želim danas doći, da provjerim krošnju i izbrojim koliko je novih listova spremno pasti na jesenski pladanj od nikla, malo šumsko jezerce. Stablo me čeka i vjeruje u moj dolazak. Samo zbog njega, ako ni zbog čega drugoga, valjalo bi danas ustati, ne propitujući druge razloge.

Trenutak i samo to: promjena boje u jučerašnjoj fotografiji, promjena mišljenja, jedan planirani gubitak, mali grijesi koji dolaze na naplatu, kraj strpljenja, kapljica koja prelijeva čašu. Sve je uključivo, sve do one konačne granice, kad se više ne držiš za dah i nema nade da ćeš tražiti ili dati oproštaj, zaviti ranu, otpustiti bol. Lišće tvoga stabla bilo je bolesno, posuto sivom plijesni, oprženo, oštećeno. To nije bio nježan kist jeseni, natopljen hrđavicom, koji preobraća zelenilo u novu vjeru, već ruka uništenja. Ali dopuštaš si sklopiti oči, ne znati to, prije no što se osoviš na noge, pa ustaneš i kreneš.

Evo, probija se svjetlo kroz rebrenicu, jesenji dan je, rilkeovski, "natraja se ljeto", pođimo i mi, koji smo uvijek imali bar nešto reći, riječ izustiti, odšutimo taj rekvijem, tamo, negdje, gdje nas nitko više ne može dohvatiti, zanemariti ni ožalostiti.