Božica Jelušić | Pismo

Jednu od svojih ranih pjesama, koja počinje sa "Događa se u jesenjoj noći", a završava "pismo bismo mu pisali, a njega nema", naš MIROSLAV KRLEŽA posvećuje upravo toj staroj, zaboravljenoj vještini epistolarnog saobraćanja među ljudima. Nekada je to zaista bilo normalno, spadalo je u uljudnost, fine manire, u želju za ostavljanjem traga, u zamjenu za živi tjelesni kontakt, onemogućavan okolnostima i drugim preprekama. Još od RILKEOVIH slavnih "PISAMA MLADOM PJESNIKU" proširio se i oblik "studiranja na daljinu", kad se tajne zanata vješto prenose kroz konverzaciju o svakodnevnom. Pokroviteljske i mentorske rečenice, pozlaćuju se kad postaju prijateljske, natopljene simpatijom i dobrim nakanama. Tada najviše vrijede. U trokutu RILKE-CVETAJEVA-PASTERNAK, ta je forma dosegla svoj cvjetni apogej, i njihova su pisma za obrazovana literata prvi semestar na ulazu u prostore književnosti. Obavezno pročitati.

Osobno, primila sam oko tisuću pisama a poslala dva puta toliko, no za vrijeme rata , kojega mrzim spominjati, sve sam ih uništila, tek 20-tak prepisala u teke, a izbor je meni samoj danas nevjerojatan: Z. G., R. G. , V. K., M. S., ILC, Z.B., T. B. su njihovi potpisnici. Samo smo R. G. i ja još na svijetu. Ali vrijeme u tim pismima svjedoči da sam postojala i druga ja, draža sebi, sposobnija za opstanak.- Posljednja sam uništila prije dvije godine, kad ih je mojim nemarom ostavljena u mapi na terasi dirao i razbacao kvazi prijatelj, s kojim danas ne govorim. Iskopala sam rupu u zemlji, zapalila i zatrpala u nazočnosti moje kćeri. Sve što sam željela da se o meni zna, rekla sam u svojim knjigama, ne štedeći se. Ostalo nije bilo namijenjeno tuđim očima.

Uglavnom, od desetinu knjiga epistolarne naravi, preferiram još KAFKINA "Pisma Mileni, " APOLLINAREOVA "Pisma za Lou", MILLEROVA erotomanska "Predraga moja Brenda i prepisku VIRGINIJE WOOLF i VITE SACKVILLE-WEST kojima se vraćam ( "Sve što me u idućem pismu budeš pitala, dobit će potvrdan odgovor! " Hehehehe). Njih u pristojnom dijelu znam napamet. Osim rukopisa, temperamenta, karaktera i raspoloženja, ti dokumenti srca otkrivaju mi kakvom se linijom razvijao njihov i moj duh, u čemu smo nalazili snagu i potporu za sudar sa zbiljom, do koje smo se kože bili skloni otvoriti, koju količinu nježnosti smo mogli i smjeli isporučiti. Najbolji su nadimci i tajna imena, kojima smo se nazivali, no to doista neću otkriti, a jedna mudra među njima, kad bi htjela blago naglasiti distancu, adresirala me uvodno "generacijo", što mi i danas izaziva osmijeh. (Ti, jedna. Misliš da te ne poznajem?).

Veoma žalim što se prava pisma više ne pišu i što primam elektroničke poruke, uglavnom. Neke sam od njih objavila u dodatku zbirke SABRANA BJELINA, lijepe su i pune darova velikog srca. Kemo (K. Mujičić) je nesmjenjivi prvak među njima, šaljem mu poljubac na drugu stranu oblaka! I tako...vrijeme prolazi, pisma preostaju. Kako ono veli isti Apollinaire: "Postoji jedno pismo, koje ne dolazi nikada". Ono vrijedi poput krunskog dragulja, i ponekad mi se čini da sam zbog njega još uvijek ovdje. Njegove prazne, bijele stranice, sašit će mi posljednju togu i krila za uspon iznad zemaljskog vrta smijeha i suza. Čekam spokojno. Anđeli će ih plamenim jezicima dopisati, čistom esencijom poezije, kojoj sam oduvijek težila.Bit će to moje novo rođenje, nadam se posljednje.

Flora Green

Fotografije: Arhiva