Autori nagrađeni na 8. recitalu kajkavske poezije "Stara lipa", 2026.

 

Dana šestog lipnja u organizaciji Udruge "Osebunjek" u Vrbovcu je održan osmi recital kajkavske poezije "Stara lipa"

Recitalu je prethodio natječaj raspisan dana drugog prosinca 2025. godine i trajao je do 15. siječnja 2026. godine. Na natječaj je prijavljeno 59 autora sa 148 radova. Prijavljeni su autori iz svih kajkavskih krajeva. Od Siska i Pitomače do Kumrovca i Sračinca. Nakon provjere, uvjete za ocjenjivanje ispunilo je 57 autora sa 142 rada. Stručno izborno povjerenstvo recitala u sastavu Mirjana Mikulec, predsjednica i članovi: Đurđa Vukelić Rožić i Damir Čivrak, za objavu u Zborniku s recitala odabralo je 60. radova od 48. autora. Također su odabrali radove koji su zadovoljili uvjete za prve tri nagrade i pet pohvala.

Prvonagrađeni autori su:

- Milan Frčko, iz Koprivnice, s pjesmom "Oprčena debla" prva nagrada

- Ivan Picer, iz Sigeca Koprivničkog, s pjesmom "Vrnola se" druga nagrada

- Gordana Pavlinić, iz Velikog Trgovišća, s pjesmom "Več ničieve dijete nijesem" treća nagrada. 

Pohvaljeni su:

- Ružica Marušić Vasilić, iz Varaždina, za pjesmu "I mi smo bili deca cvietja" 

- Slavica Sarkotić, iz Vukojevca, za pjesmu "Gastarbajtera nova" 

- Lidija Šustek, iz Vrbovca, za pjesmu "Megle meglene" 

- Stjepan Zlodi, iz Šiljakovine, za pjesmu "Licomerec" 

Franko Stipković, iz Zagreba, za pjesmu "Mertvi". 

Autorica recenzije Zbornika s osmog recitala „Stara lipa“ je književnica Mirjana Mikulec. Recenziju u cijelosti donosimo u nastavku.

Tragovi prolaznosti

Kajkavski recital Stara lipa, Vrbovec, sada već tradicionalna književna manifestacija, uspješno ostvaruje svoju zadaću očuvanja i promicanja kajkavskog pjesničkog stvaralaštva. I na ovaj, osmi po redu recital, odazvali su se pjesnici iz gotovo svih kajkavskih krajeva sjeverozapadne Hrvatske: Hrvatskoga zagorja, Varaždina, Međimurja, Podravine, Ludbrega, Zagreba i Prigorja, Vrbovca, Turopolja te okolice Daruvara i Pitomače.

Stilska i jezična raznolikost pristiglih radova potvrđuje da je jezik živo tkivo koje u neraskidivoj povezanosti s krajolikom i načinom života oblikuje jedinstvenu cjelinu. Svaki od kajkavskih govora na kojima su pjesme napisane u svom tonu, ritmu i slikama koje stvara, nosi duhovni i kulturni identitet kraja iz kojega potječe. 

U pjesmama je često prisutna prirodna isprepletenost kajkavskoga i standardnog jezika, što je, smatram, neizbježno želimo li kajkavski očuvati kao živ i djelatan idiom svakodnevice. Upravo otvorenost omogućuje njegovu trajnost - ne kao zatvorenoga jezičnog nasljeđa, nego kao aktivnoga i ravnopravnoga sudionika suvremenoga kulturnog života.

U zborniku su zastupljene raznovrsne pjesničke forme: od soneta do slobodnog stiha i epitafa, od himničkih tonova do lirskih minijatura. Povjerenstvo za odabir radova nastojalo je sagledati svaku pjesmu kao zaokruženu cjelinu, pritom vodeći računa o tome donosi li ona novu izražajnost i kada se bavi već poznatim temama te uspijeva li stvoriti atmosferu i potaknuti osjećaje i raspoloženja. Pri takvu vrednovanju polazilo se od misli: „U umjetnički učinkovitoj pjesmi svaka je riječ na svojem mjestu; nijedna nije suvišna, nijedna nedostatna. Bit poetične imaginacije jest u nezamjenjivosti riječi. Pjesma se ostvaruje u napetosti između izazivanja i riskiranja, razgovorljivosti i težnje k tišini - između sadržaja i oblika, iskrenosti i oblikovne savršenosti.“ (Edvard Kocbek, O poeziji, esej, Kolo 2-3, 2011.). U uspjeloj pjesmi nerijetko snažnije odjekuje upravo ono što nije izrečeno, a i najistrošenije riječi mogu zadobiti novo, izvorno značenje. 

Teme pjesama uglavnom su univerzalne - prolaznost, ljubav u svim svojim oblicima, vjera i sudbina - no sve se češće i glasnije javljaju motivi suvremenoga svakodnevnog života (Gastarbajterska nova, Licomerec, Tie film nete gledeli, Sukob generacij, Od plače mi se plače…). U tim se ostvarenjima očituje izražena društvena osviještenost, kao i tiha ili otvorena pobuna protiv nepravde.

Tri nagrađene pjesme, različite u formi i pjesničkim postupcima, s jedinstvenom poetikom, tematiziraju prolaznost i odnos čovjeka prema vremenu. 

Prvonagrađena pjesma Milana Frčka Oprčena debla, majstorski napisana u formi soneta, melankolična je refleksija nad sudbinom, pjesma o prolaznosti i neraskidivoj vezi čovjeka i prirode. To je univerzalna priča o služenju, trajanju i nestajanju. U ritmu stihova osjećamo tok rijeke Drave, koja simbolizira vrijeme i sudbinu, dok odsječena debla predstavljaju čovjeka prepuštenog višim silama. /Vetru, dežđu, snegu, bile so sluge /a kak budu skončale to samo Bog zna./ Drava jenomu zeme a drugom da./  

Ivan Picer kroz minijaturu u pripovjednoj formi istražuje odnos vremena i sjećanja, naglašavajući varljivost sjećanja i ljudsku sklonost samozaboravu. Pitka i ironična, pjesma iza ironije promišlja o sudbini (simboliziranoj kroz „cug“) i gradi atmosferu nade: /A prešla so leta./I trideset let je več nega, / al fčera jo je cug nazaj dopelal./Sreli smo se na pol sela,/vrnola se, došla je – evo je!/ Kakva je bila baš je cela./ (Vrnola se) Na kraju dolazi obrat – životna stvarnost. Pjesma tako kombinira humor, ironiju i nostalgiju, pokazujući kako vrijeme mijenja percepciju prošlih događaja.

Več ničieve diete nijesem Gordane Pavlinić je intimna i dramatična pjesma u slobodnoj formi, koja govori o prolaznosti u odnosu na čovjekove korijene. Ritam pjesme u potpunosti određuju osjećaji, u rasponu od suočavanja s tugom do katarzične spoznaje o snazi djeteta u nama, koje ostaje čuvar identiteta i uspomena, naših korijena. /Niesi već ničijeve diete,/ali diete vu tebi čuči./Nigdar nikam ne prešle,/Ni ostavile te./

Pjesma Mertvi Franka Stipkovića nastavlja se na prethodne motivom povratka u rodni kraj: prostor je ostao isti, ali ljudi i vrijeme nisu. Pjesnik progovara o bolnom gubitku identiteta jednostavnim, toplim riječima, u kojima nema bunta, samo tiha nostalgija.

I mi smo bili deca cvetja Ružice Marušić Vasilić je generacijska ispovijed temeljena na suprotstavljanju dva svijeta koja dijele isto vrijeme, ali različiti prostor i njime uvjetovane sudbine. /Ali i mi smo bili deca cvietja,/Dišali smo ga i brali/Na našim senokošama./Od tratinčic i ivančic/Pleli smo si venčeke za deti/Okoli vrata ili na glavu./Al mi nigdar nesmo bili hypiji/Makar smo svoju  mladost/Živeli vu isto vrieme./          

Nasuprot pomirljivom tonu prethodnih pjesama, Licomerec  Stjepana Zlodija oštra je i satirična kritika društvene nepravde, zlobe i pokvarenosti: /Zestali sê drêkokopci, zatrdili nosnicê,/grabežlivi, vsê su zatackali,/v gizdave vojne stojiju,/preštimâno smrdiju i v nêbo glediju./Sêbê nêju merili./

U pjesmi Gastarbajterska nova, Slavica Sarkotić bez patetike, s jakim osjećajem tuge, gorčine i dostojanstva, daje dirljiv i realističan prikaz života današnje umirovljenice, koja u poznim godinama odlazi raditi u tuđinu: /Ona hodi/Za sobum vleče svoje šezdesetpet let/I kufer ogulen od nošenja/Svoje je na poslu odgulila/Ali ne bilo dost./. 

Melodioznost i sanjivost kajkavice, koja u sebi sadrži nešto vilinsko, od ženske ljepote i ljepote prirode, dolazi do izražaja u lirskoj pjesmi bajkovite atmosfere Megle meglene, Lidije Šustek /Megle meglene/kak joči su snene/pak se ne vidi/el su vrbe/el su breze/el su lasi raspletene?/.

Na recital Stara lipa, Vrbovec 2026., pristigle su kvalitetne pjesme, već izgrađenih pjesničkih osobnosti, zbog čega je izbor ove godine bio uistinu zahtjevan. Razliku između objavljenih i neobjavljenih pjesama čine nijanse - potreba da se još nešto doradi, uredi, pročisti. Čestitamo svim sudionicima, kao i autorima objavljenih, pohvaljenih i nagrađenih pjesama! Ovogodišnji zbornik uistinu je osebunjek, dragocjena popudbina budućim naraštajima. On svjedoči ne samo o bogatstvu pjesničkog stvaralaštva, nego i o trajnoj vitalnosti kajkavskoga jezika.

Mirjana Mikulec I nagrada stručnog izbornog povjerenstva recitala Stara lipa _________________________________________________

I nagrada stručnog izbornog povjerenstva recitala Stara lipa

Mian Frčko, Koprivnica Oprčena debla Drevo zna gde se počinoti mora. Tam gde ni jednom ribičo ne smeta. Ono je ftičima kak je kruhu kora, kojo škrmlajo zobi od tvog deteta. Kaj je drevo se prešlo, to samo ono zna. Ne raste se dogo kraj obale Drave. Reka je furt gladna, kaj da nema dna. Svoje krošnje dreva na vušču ostave. Debla so škliska i znajo to zbeči. Gledim vrbe na obali. Jena prek druge. Vrušene vrbe znajo koje kaj reči. Vetru, dežđu, snegu, bile so sluge a kak bodo skončala to samo Bog zna. Drava jenomu zeme, a drugom da. ___________________________________________ Podravski govor oprčena – okrenuta naopako; ftiči – ptiči

***

II nagrada stručnog izbornog povjerenstva recitala Stara lipa

Ivan Picer, Sigetec Podravski

Vrnola se

I dok sem jo dopelal na cug, bila je zdena i vesela.

Mahnola mi

I cug je otišel…

A prešla so leta.

I trideset let je več nega,

al fčera jo je cug nazaj dopelal.

Sreli smo se na pol sela,

vrnola se, došla je – evo je!

Kakva je bila baš je cela.

I ja jo pitam: ,,Kak si i de si?“

A ona mi odgovara:

,,Znate, striček, vi ste se fkanili!

Ja jesem sa na mamo slična,

al moja mama je več seda i falična.“

___________________________________________

Podravski govor

cug – vlak; fčera – jučer; falična – s greškom, ovdje invalid

***

III nagrada stručnog izbornog povjerenstva recitala Stara lipa

Pavlinić Gordana, Veliko Trgovišće

Več ničieve diete nijesem

Ščera sem se pelala,

Z Krapine dima.

Bila je kmica i dešč je jake curel...

Dopelala sam se do Svetoga Križa,

Mislila si mamice i tateku

Na grobeka prejti.

Ali huda je kmica bila...

Ni mi bile sejene.

Kak god kmici nijesem strahu.

Dima sam se žurela,

I jake sam teška same sebe bila.

Teški dijen je za mene bil od ranega.

Črez mokre okne od avta,

Pogledala sem berze na grobje.

Male me avte zanesel.

Skliska je i berza ta cesta.

A i ja sem preveč gasa nabila.

I onda....kak da si me šlopil,

Kak da mi je krof avta se otprl

I sav dešč se po mene zrušil...

Prešla mi je črez glavu misel.

Jena.

Teška, žalosna...

Da več ničieve diete nijesem...

Nema mi više

Moje mamice i tateka...

Prešli su med oblake biele.

Zakričala sem glasne vu avtu,

Duge sam kričala.

Z mojih se očmi je potek zlijeval...

I onda sem stala ze strani,

Na benzinskoj.

Morala sem.

Skričala se jesam,

Soze z rukavi pobrisala.

I sama sebi poviedala:

"Niesi več ničijeve diete,

Ali diete vu tebi čuči.

Nigdar nikam ne prešle,

Ni ostavile te“…                                

_________________________________

Svetokriški lokalni govor