Silvija Šesto | Zagrebačko ljeto iz knjige Zagrebalica

 

zagrebačko ljeto, popodne, sedamdeset i neka. posuđe je već oprano. miris bogatijeg nedjeljnog ručka polako diže bijelu zastavu pred uobičajenim, ustajalim zrakom zrinjevačkih četvrtastih, skrivenih vrtova. stojim u lođi s pogledom na katedralu bez skela. lupam klik-klak. trudim se izazvati što veću buku i skinuti rekord. dostojno braniti boje ulice Braće Kavurića. isti zvukovi dopiru s nekoliko pozicija. jedna od njih sigurno je Vladina, znam ga. mame nam kuhaju ručak u isto vrijeme i sad klikklaka. obuzelo nas isto ludilo kao i tisuće. dvije male kuglice na dvije male špagice sa željeznom karikom na vrhu stvorene su da tjeraju inat rekorda kao ovčarski psi ovce. klik-klak se čuje po cijelom gradu. ni prije ni poslije ništa nije taj nedjeljni intermezzo, kad posustaje nabujala rijeka automobila zelenog vala, između ručka i rane večeri, zvukom oplemenjivalo kao klikklakanje.

s druge strane moje zgrade, visoko na petom katu, boje Gajeve, a iznad gospođe Mirjane Bohanec, koja je svoje nedjeljno upjevavanje obično odradila prije ručka, branio je Vjekec. zrinjevačku stranu nije imao tko braniti, do škole. neslužbeni rekorder, Ivek, bio je s bakom i djedom na moru. ponedjeljak. bole ruke.