Svi su je zvali Anđa bez ruke, jer je taj nedostatak bio najuočljivije razlikovno obilježje s obzirom na ostale ljude. I ona je to znala, znala je da ju tako zovu i bilo joj je svejedno. Navikla se jer preživjela je i lošija vremena, ili se bar nadala tomu.
Poslije drugog rata otac se nije vratio kući, vodio se kao nestali, pa majka, mlađi brat i ona ostadoše sami da se snalaze i krpajući kraj s krajem u poslovima kod drugih, koji su bili bolje sreće od njih, preživljavali u oskudici. Baš uoči rata završila je peti razred. Nisu te škole za nju, mislila je. Zna čitati i pisati, dovoljno. Mnogi tada nisu ni to znali. Djeca su kao i nekada dane provodila u igri. Najradije su voljeli skakati oko đerme gdje su domaćice stizale s kantama po vodu. Na nedalekoj livadi upravo je procvalo proljetno cvijeće, kada su zaigrani i bezbrižni u igri lovice naišli na skrivenu minu. Odjednom se svijet činio crven od krvi najbližeg dječaka koji ju je aktivirao dok su ostala djeca vrišteći bježala uokolo ozlijeđena. Anđa je izgubila ruku.
U naknadnim razmišljanjima nema rješenja niti utjehe; dogodilo se i tu je sve odigrano. Samo povremene tužaljke onih koji su izgubili nekoga ili nešto i kimanja glavom koje govore: vidiš, vidiš, rat je i dalje tu, nedaleko nas, još vreba. I poneko ljutito: kud su k vragu tamo išli? Znaju da je bilo mina! Dječja posla!
Istraga je bila brzo gotova, ožalovali su koji su izgubili, a ostali su nastavili tamo gdje su stali, na popravljanju onoga što je rat pokvario. Od kuća, njiva, ranjenika do susjedskih odnosa. Anđi je dugo trebalo da „popravi“ ono što joj se dogodilo. U stvari, ne može se to samo tako zaboraviti. Jer uvijek te onaj dio ruke podsjeća da je tu bio puni rukav, umjesto ovoga praznog. Društvene smjernice poratnog socijalističkog društva nalagale su da se brine o žrtvama rata, pogotovo djeci i nakon dužeg službenog procesa Anđi nađoše radno mjesto. No kako bi je udaljili od traumatičnog događaja, morala se preseliti u Slavoniju. I tako je Anđa postala samostalna zahvaljujući nemilom događaju, a jedna se bomba umiješala u djevojački život i odvela ju u nepoznato.
Našla se među nepoznatim ljudima, no kao da joj je upravo to i trebalo; za nju je počelo novo doba samostalnosti, ali i samoće. Majka i brat tamo, ona ovdje. Tješila se radom. Ispočetka su je pogledavali s nepovjerenjem pitajući se zasigurno kako će ona obavljati posao s jednom kad je njima teško i s obje ruke. A posla je bilo: farma sa stotinjak krava traži velike napore. No Anđa je navikla. Sreću zbog nove prilike za bolji život nisu mogli poremetiti ni naporni poslovi na farmi. Vješto je rukovala alatljikama, životinje su je voljele i slušale, a kolege počele uvažavati. Stanovala je za početak, kako su joj obećali, s još tri djevojke u maloj baraci bez vode. A ionako nije naučila na luksuz. Nedaleko farme bilo je oveće selo gdje je prvi puta kupila slatkiše za svoj zarađeni novac. Skromnih deset dekagrama svilenih bombona. Zvali su ih tako zbog sjajne glazure kojom su bili obloženi. Kad bi se nekoliko trenutaka močili u ustima, iz njih se počela odvajati slatka kremasta masa. Bili su omiljeni, ali i skupi. Anđa ih je tada prvi puta kušala.
Bio je to početak drukčijeg života.
Ubrzo je njezina marljivost dobila i odgovarajuću nagradu. Naime, šefovi su je odlučili povući u urede gdje bi joj posao bio lakši: spremanje tri prostorije gdje je bila smještena uprava. Uredi su bili u staroj zgradi kojoj je davno prošao rok trajanja, vjerojatno iz austrougarskog doba. Tri prostorije u koje se ulazilo iz jedne u drugu, a po sredini, kao da pokazuje put, bila je tamnocrvena staza, koja je vodila do sljedeće prostorije i nastavljala do posljednje, treće. Prva je gotovo uvijek bila prazna, jer je pripadala inženjerima koji su uglavnom svoje radno vrijeme provodili na terenu, u vinogradima, poljima, farmi ili u vinskom podrumu. Prozori s desne strane gledali su na okolni park, a lijevo i desno od trake staze bila su tri uredska stola i jedna sjedeća garnitura s pripadajućim stolićem za dogovore s poslovnim partnerima. Drugi je ured imao sličan raspored, samo što je s obje strane prostorije bilo po dva dupla stola gdje su sučelice smještene knjigovotkinje sa svojim pisaćim strojevima i papirima. Posljednji je ured pripadao rukovoditelju i imao je samo dva stola: desni gdje se nalazio šef i lijevo njegova pomoćnica, tada zvana sekretarica.
I sve je to Anđa dobila na brigu. Čišćenje prostora nakon radnog vremena, odlazak na poštu ili već kamo je trebalo, a ako nije bilo šefa, osoblje bi je poslalo i po gablec. Nije se žalila. Ovdje je bilo bolje nego na farmi, bila je među ljudima, mada je njoj bilo lijepo i u društvu životinja na farmi. Ponekad, istina na početku, kada bi Anđu poslale na poštu i bile sigurne da ih neće čuti, znale su se čuditi; kako sve stigne, sve obavi, sve je uredno i to s tom jednom rukom? Kasnije je to postalo normalno jer Anđa nije nikada tražila poštedu zbog svoga stanja. Dapače, hvatala se svakoga posla pa su je službenice znale pozvati da im pomogne u pospremanju njihovih domova. Naravno, to bi i platile, mada je ona nevoljko primala novce jer, kako je znala reći, voli biti korisna i voli društvo.
Nije bila ljepotica. Oko nepravilnih crta lica rasla joj je kosa boje čađi s obaveznom tada popularnom trajnom ondulacijom na sitne kovrče. Na licu isticao se uzak, ali oštar nos koji je pri kraju nalikovao malom kljunu. Tanka usta i sitni zubi upotpunjavali su tu sliku neugledne žene, ali su njezine oči sijale neku unutarnju dobrotu i melankoliju, kao kod ljudi koji su nešto nepovratno izgubili, ali nisu izgubili nadu.
Poduzeće se razvijalo i uskoro je u njegovom proizvodnom krugu niknula nova uredska zgrada s deset ureda i laboratorijem za testiranje proizvoda. Za Anđu je to značilo više posla, ali zbog toga kao da su se više brinuli svi drugi, a najmanje ona sama . „Haj’te ljudi moji“, znala bi reći, „što je to za mene? Mogla bih čistiti još više, nije to ništa!“
No šef je ipak odlučio zaposliti još jednu osobu, rekao je, toliko da bude uz Anđu u poslovima koje ona ne stigne ili ne može obaviti. Sastanak na kojem je to objavio završio je u općoj svađi. Naime, Anđa nije htjela pomagačicu držeći da je to za nju poniženje.
„Jeste li zadovoljni mojim poslom, tim kako radim?“ upitala je kad se javila za riječ. Svi pa i šef odreda rekoše da nemaju prigovora, ali zapošljavanjem mlađe osobe žele njoj olakšati. I to je objašnjenje Anđa doživjela kao uvredu pa videći da je u manjini, digne se i ode kući. Vani joj probiju suze i ona požuri da je netko ne bi opazio kako plače. U stanu, koji se sastojao od jedne prostorije u krugu poduzeća i zajedničkog sanitarnog čvora, ona da oduška svojoj tuzi. Plakala je u jecajima kojima uzrok nije bio samo današnji događaj, već kao da su se u njemu skupili svi dani i godine samoće, jada i spoznaje da nikada neće biti kao drugi. Njezino inzistiranje na ravnopravnom tretmanu bio je vanjski izraz njezine vječne traume koju je kako-tako nastojala skriti. Ali sada se osjetila suvišnom pomislivši da šefu nije dovoljan njezin trud, kad želi dovesti još jednu spremačicu. Kako nije bilo nikoga s kim bi podijelila svoje ogorčenje, ona ugasi svjetlo i svali se umorno u krevet.
Božica je stigla baš na vrijeme da zamijeni Anđu koja je te zime dobila ozbiljnu gripu. Ozbiljnu zato što radi neke obične ne bi ostala u krevetu. Ali ova ju je bacila s nogu baš kada je šef zaposlio novu spremačicu. Znojila se i prevrtala u krevetu, drhtala u groznici, a čaj koji joj je svakoga dana donosila jedna blagajnica iz kantine, već joj je izlazio na nos. No bolest je ponekad jača od najjačeg bića i Anđa je priznala poraz.
Božica, a odmah su joj dali nadimak Boža, bila je sušta suprotnost Anđi. Mlada i ljepuškasta, što za posao nije toliko važno, a ono što jest, urednost i temeljitost, daleko od Anđinih. Novi uredi vrlo brzo su odisali prašinom koju je nova spremačica površno brisala i to ako bi vidjela nešto očito. Inače bi zavirila u ured, pregledala s vrata ima li potrebe za čišćenjem i zaključivši da nema, otperjala dalje. Išlo je to dan-dva i tjedan, ali ubrzo su prozori bili mutni, zrak u uredima zagušljiv, a sanitarni dio zapušten i smrdljiv.
„Mala ne zna ništa!“ ljutila se tajnica. „Pa sve žene znaju bar čistiti. A još i kad su plaćene za to!“ „Nema nama bez Anđe; dobro je ona rekla da nam ne treba nova“, dometne druga službenica dok su na pauzi pile kavu. „Kada se vraća Anđa?“ upita tajnicu. „Ne znam, baš ju je fest uhvatila ta gripa.“ „Dobro da je tu u krugu poduzeća da joj možemo priskočiti“, upadne laborantica. „Svaki dan joj nosim čaj, ali još ne jede, ne može“, komentirala je jedna od blagajnica.
„Mora jesti da se oporavi!“ ljutito će tajnica. „ Donijet ćemo joj iz restorana nešto fino. A mislim i da trebamo s njom razgovarati.“ Slože se da sutra posjete bolesnicu.
Ukusni i meki pohani teleći medaljoni Anđi su se zaista svidjeli jer nikada još nije jela tako dobar obrok. A i nagladovala se ovih nekoliko dana kad zaista nije mogla niti zinuti na jelo. Ponosila se što su je posjetile cure iz ureda, ali je i naslutila da ih nešto muči. „Hvala vam“, rekla je između dva zalogaja stišćući u rukama vrećicu svilenih bombona, poklon od cura.
„A kako je vama na poslu? Jeste se navikle na ovu novu?“ I kao da su samo to čekale, krene kanonada pritužbi i ogovaranja. Te da je Boža nesposobna, te lijena, te neuredna i površna. A neće niti poslušati kad im nešto treba iz trgovine. Drsko odgovori da idu same jer ona ima posla. A kad završi taj posao, mogla bi ga početi ispočetka jer se ne vidi nikakva promjena. I još bi bilo toga no Anđa ih zaustavi: „ Čekajte malo. Jeste tako i za mene govorili kad sam stigla?“ „Naravno da nismo!“ sve se slože pogledavajući se. „ A ja sam još i bez ruke. Sigurno ste se čudili kako ću raditi.“ Tajnica sada preuzme razgovor koji je prijetio da krene u krivom smjeru. „Anđo“, obrati joj se ozbiljno, „nikada nismo sumnjali u tebe da nećeš obaviti ili ćeš zabušavati posao. Od prvog dana kad smo vidjele koliko si marljiva, nitko nije rekao protiv tebe niti riječi, osim pohvala.“
Anđa se zažari, što od temperature, što od zadovoljstva. Napokon su joj odale priznanje! Ta gesta uredskih službenica koje nisu do sada komunicirale s njom kao ravnopravnom osobom, dirne je toliko da poželi braniti tu malu djevojku Božicu pred ovim gospođama, da ju želi zaštititi od njihova bijesa i možda spriječiti da nagovore šefa da joj dade otkaz. Iako dobronamjerno, došle su se požaliti njoj, običnoj spremačici jer problem nisu mogle riješiti same. A baš da se obrate šefu, nije im odgovaralo. Morala si je priznati da joj je bila draga ta njihova muka jer su podržale šefa kad je trebalo zaposliti Božicu. Sada nije dozvolila da opaze njezin trijumf, ali predloži: „ Čim se vratim, ja ću nju izdresirati! Vidjet ćete da će od mene sve naučiti! Sigurno svi vi mislite kako je lako čistiti. E, pa sad vidite da nije! Reći ću vam što su tamo kod mene govorile starije žene o poslu. Kad žena radi svoj posao, ne vidi se ništa. Ali kad ne radi, onda se tek vidi.“
Anđa se iscrpljena uvuče natrag pod pokrivač. Službenice se počeše spremati, a jedna opere suđe i obeća da će sutra opet doći s čajem. „Ne treba, mislim da ću sutra k liječniku pa preksutra na posao“, odgovori ona, vireći ispod perine. Vidje da nekako kao otriježnjene njezinim riječima, polako izlaze van pozdravljajući je. Na dvorištu tajnica reče: „Baš zna iznenaditi ova Anđa.“ „A kako to?“ upita laborantica. „Najjednostavnije bih rekla da je mudra bez obzira na sve. Nisam je takvom doživljavala“, zaključi tajnica zamišljeno.
Iako se Božica u početku otimala Anđinim komandama, ova se nije obazirala. Od šefa je dobila privolu da ju nadgleda i ona ju je uzela, kako stari kažu, pod svoje. Dok su odlazile s posla, službenice bi čule njihove glasove kako se dovikuju iz različitih ureda, lupaju vratima i uključuju usisivače koji su neprekidno zujali. Ponekad, subotom uvečer, odlazile bi njih dvije u malo mjesno kino.
***
„Mama, tko to dolazi?“ upita djevojčica majku videći da u dvorište ulazi žena bez ruke. „A to ti je ona teta iz mamine priče, Anđa“, odgovori joj majka i pođe u susret ženi u skromnoj odjeći s malim buketićem cvijeća u rukama. „Pozvala sam je na kavu da joj je pročitam.“ Tada se okrene djevojčici i potiho joj reče: „ Idi donesi one svilene bombone što sam jučer kupila. Anđa ih najviše voli.“
Nema komentara:
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.