Gledam u ekran i slušam dramatične glasove iz televizora. Ovog ljeta svaki dan senzacionalni naslovi o toplinskim valovima i upozorenja sredstava javnog priopćavanja vrište sa svih strana. Kao umirovljenik, priznajem, osjetim ove vrućine teže nego prije. Tijelo pamti godine, a ova zapara sada traje predugo, danima bez daha. Oko mene, na fasadama susjednih kuća, klima-uređaji se razmnožavaju poput povremenog cvjetanja mora – neprirodno, agresivno i bučno. Kod kuće ih ne podnosim. Radije biram strpljenje i ritam moga kraja, u kojem nakon 21 sat ipak stigne blagotvorno osvježenje. Tada otvaram prozore i puštam ono pravo, prirodno noćno rashlađivanje u kuću.
Dugo sam tom modernom komforu odolijevao i na cesti. Godinama nisam htio kupiti auto s klimom; nije mi bilo teško voziti otvorenih prozora, propuhom prkositi žegi, odjeven tek oskudnom laganom odjeće i obućom. No, čovjek se mijenja, htio to priznati ili ne. Prije deset godina popustio sam i kupio automobil s klimom, a danas, ne mogu ni zamisliti vožnju u sunčanom i sparnom danu bez tog upaljenog uređaja. Biologija na kraju tiho odnese pobjedu nad našim principima.
A opet, pamtim vrijeme kad sam kao mlađi čovjek u vlastitom dvorištu mjerio okruglih 40 °C. Sunce je i tada pržilo, ali bi potrajalo dan ili dva, kratko i podnošljivo. Tada nismo pridavali nikakvu posebnu pažnju tim brojevima niti nam je trebala televizija da nam kaže kako je vani vruće. Znalo se – ljeto je. Danas se stvara medijska omorika koja čovjeku sjeda na prsa prije nego što uopće izađe na ulicu. No, unatoč svoj toj tehnologiji, našim vlastitim kompromisima i galami u vijestima, na kraju dana sve se svodi na jednostavnu istinu Zemlje.
zvizdan u podne
mete puste ulice
- zakon prirode
Nema komentara:
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.