Marija Dragićević | Rijeka u meni budi mir i spokoj

Zato  joj se iznova vraćam.

Protiče, šumi, 

Ponekad jeca pred naletima vjetra

Kao i ja kad me zvijeri pronađu i opkole

Otkrivamo tajne jedna drugoj

Nalazimo  utjehu.

A  ti  i ja – suprotni polovi.

Dvije  strane  svijeta.

U stalnoj potrazi jedna za drugom.

Nikad sastavljene.

Tako blizu a miljama daleko.

Na  tu sam rijeku  dolazila  

Jer  me  podsjećala na Tebe.

Uvijek bih te kraj nje osjetila

Snažnije  nego  bilo gdje drugo.

                  Jer  neka  tajna  nit  nas  je  vezivala.

A ti si provodio sate, godine 

Tražeći  onu pravu riječ

Koja  nikad nije stigla.

Čekajući  da se pojaviš, osluškujući svaki šum,

Vjerući da je ovo mjesto  našeg  susreta.

Sve  je moje  kucalo  u tvom ritmu.

Uzaludno.

Danas  je  voda  odnijela 

I poslednji  zrak nade,

Onaj  plamen  što je nekad silno gorio

Al’ ugasiše  ga  nemar i  bezdušnost tvoja

Sebičnost  i  sve prećutano.

                  To  se  poglavlje  mora  zatvoriti.

Ustajem i bacam:

Sve  neprospavane noći, 

Uplakana jutra,

Predvečerja puna tjeskobe,

Sva ona traganja, 

Nadanja, strahove  i nemire  

Koje si tako nesebično poklanjao.

Beskrajna čekanja  promjene koja ne stiže.

            Odlaze  u  nepovrat.

Rijeka  me zna i razumije.

Vraća mi ljubav koju joj dajem.

Ovaj kofer prepun tuge  nosi  daleko 

Dok se jednog  jutra u oluji ne slomi o stijenje

Da  se  više  nikom  nikad  ne vrati  

A  meni  donese konačno  oslobođenje.