Zoran Hercigonja | Otac Kron - kako je roman progutao svijet književnosti

Uronivši općenito u svijet književnosti i književnost na sadašnjoj sceni, zamjetno je za utvrditi da je roman kao književna vrsta postao najdominantniji književni rod koji svojim popularizmom polako počinje istiskati preostale književne vrste iz gnijezda književnosti kao umjetnosti. Pomalo se osjeća rivalstvo između književnih vrsta zbog popularizma i sugestije među čitalačkom publikom.  Naravno neosporivo je da je roman kao književna vrsta najprodavaniji na „tržištu popularne kulture“. 

To se eksponencijalno povećava iz godine u godinu. Sve je više promocija, književnih večeri, druženja uz romane. Kao da roman kao kraljica književne vrste može ponuditi više nego od putopisa, kratke priče ili poezije.  S time dolazimo do problema lirike koja pored ovako snažnog i dominantnog „poluboga“ drhće na koljenima pred vlastitim iščeznućem. Naravno poezija nije osuđena na smrt iako se tako ponekad čini no u sjeni romana kao vrlo opsežne književne vrste ona postaje tek jedna točkica ili trun u oku kraljice književnosti. 

Ne želimo iskopati grob kratkim književnim vrstama koje u svojoj opsežnosti ne mogu i nisu u stanju parirati romanu, ali zbog drugih posebnosti i svoje specifičnosti mogu ponuditi kudikamo više od romana.  Čini se kao da je roman u svojoj biti idempotentan to jest ne opći ni sa kojim drugim književnim rodom osim sa samim sobom.

Čitalačka publika navikla je „sliniti“ za romanom dok preostale književne vrste   „vise“ na omči vlastite bespomoćnosti i samoće. Možda se pokoji stih pojavi u romanu, ali u službi opsežnosti sadržaja  romana odnosno u službi „popravljanja“ nespretno napisanog ili nedovoljno dorečenog.  Ovo izgleda kao da je roman progutao dobar dio književnih vrsta. Preostale književne rodove potrebno je dobro „posoliti“ i „zapapriti“ apologetikom kako bismo izazvali regurgitaciju prije potpunog razlaganja u želucu opsežnosti romana. 

Gdje početi s apologetikom drugih književnih vrsta? Naravno od poezije koja zauzima svoje mjesto kao majka temeljnih književnih vrsta. Poezija nije izjednačiteljica  književnih vrsta, ali je zasigurno zaslužna za čisto stvaranje koje zaobilazi racionalni diskurs prilikom njenog rađanja. Ona dolazi sama po sebi pritom predstavljajući stvaralačku energiju općenito.

Pomoću nje ispjevani su brojni stihovi, epovi, himne i psalmi. Čak je i providnost najveće istine  i zapovijedi, molitve i tajne ispovjedila u stihovima u vezanoj ili nevezanoj rimi. Sjetimo se samo Homera i mraka sljepoće iz kojeg je ispjevana Ilijada i Odiseja. Nije bilo ni spomena prostiruće opsežnosti romana u onkraj suludim pričama. Ispjevana je istina u strofama i rimi. Brojni drugi molitveno-umjetnički vijenci, spleteni su upravo tom prvotnom energijom stvaranja i bivanja. 

Ona je najstarije književno čudo kojem pripisujemo ispjevanu povijest starog i novog svijeta.  A eto danas je ta književna vrsta nekako zastranila u srcima ljudi. Moglo bi se reći da je na pragu istrebljenja kao i mnoge druge književne vrste. Kao da se više nema vremena ni razumijevanja za sadržaj drugih književnih vrsta. I tako drevni iskon i baza za rađanje novih „krvnih grupa“ u svijetu književnog stvaralaštva dolazi na rub same egzistencije. 

Roman pritom kao najdominantnija književna vrsta danas kao da je vrlo agresivno istisnuo preostale književne vrste koje iako kvalitetne, jednostavno ne mogu nositi se s tolikim teretom konkurencije.

S druge strane, roman zbog svoje specifične forme i težine ne može u potpunosti istisnuti i posvema ukloniti preostale književne vrste jer uvijek postoje nijanse koje je potrebno upotpuniti odgovarajućim tonom i „frekvencijom“. Žalosno je jedino to što u ovo moderno vrijeme kada zbog dinamike i brzine življenja ne prepoznajemo datosti kratkih književnih vrsta nego težimo opsežnosti i sadržajnoj zahtjevnosti.

Ponekad se čini kao da se književnost kao umjetnost pretvorila u tržište i odnos ponude i potražnje. Čitaju se prolazni tekstovi nastali u duhu vremena i duhu mjeseca, tjedna, sata. No poželimo li ipak čitati kratke književne forme, uporno se bježi u čitanje tračeva. 

Roman je kao dominantna književna vrsta zaposjeo „tržište“ kulture i lijepe riječi  tržište izražajnih  mogućnosti jezika. Teško je povjerovati da se u vrijeme ubrzanog življenja kada ljudi nemaju vremena ni za što, a kamoli za čitanje, ipak okreću romanu pritom zanemarujući i podcjenjujući datosti tekstova kratkih književnih formi.