Ivan Pozzoni | Mala temporella currunt

Mala temporella currunt, vrijeme umjetnika s vezom i preporukom,

bez povratnice stvoreno, stilom natopljenim krvavom mukom,

vrijeme izdavačkih klanova, dostojnih nasljednika kukizma,

- Cucchi u Interu debitira davne 1982- majstor dotičnog ant(agon)izma,

vrijeme senzualnih pjesnikinja, što se prodaju za sintaksu čistu,

a vične su i s urednicima, direktorima, testirati madrac na listu,

vrijeme nacionalnih časopisa otvorenih za kooptacije svake vrste,

ja se bar svima nudim za dvadeset eura, bez da mi lome prste.

O temporella, o mores! Moje postmoderne Katilinarie

dosadile bi i Ciceronu, ako ne i Katonu, u jeku te tlapnje,

novom utičkom korisniku, žrtvi izdavaštva u stanju patnje,

koje se dijeli na mikroizdavaštvo, zbog resursne suše i bijede,

i makroizdavaštvo, zbirni uzrok zašto soneti više ne vrijede,

te, naposljetku, na nekroizdavaštvo, kako Ceronetti lijepo reče.

Mafia tempora currunt, et temporella fugit, niz vjetar teče,

Marchesi to shvati u doba republike, kad se povijest mijenja,

Vitez to shvaća u doba monarhije, usred novih priviđenja,

mafije, kamore, ndranghete i u izdavaštvu se skupa lijepe,

atelje pripada pomodnom umjetniku, za brade obrijane i slijepe,

a mene, vječno odjevenog u bradu, cijeniti nitko neće,

ne grebe me za vratom etiketa s cijenom, niti imam te sreće,

poput Fantozzija, plavog od skijanja, u Courmayeuru (mislili ste, u Cortini D'Ampezzo?).

Mala temporella currunt, vrijeme umjetnika hermetičnog jada

koji knjige ne pakira s tubom antiemetika protiv gadljivog pada,

vrijeme kad je sve besplatno, sve se duguje, na sve se ima pravo,

sve je pravo, pobrinut će se Rocco da izda rukopis, zdravo,

zaboravljajući, bez komentara, da je čak i Dante Alighieri

morao lizati mnoge guzice, tražeći novac u toj burnoj vjeri.