Božica Jelušić o Anneke Brassinga

Anneke, Dama i Zmajica od riječi

Ovo divno biće, Anneke Brassinga, vraća mi vjeru u spasonosnu moć poezije. Živi svaku svoju riječ, mila je, mudra, topla i jednostavna, vibrira na najsuptilnijoj razini osjećajnosti i klanja se estetici. Već sam bila izgubila vjeru da ću nekoga poput nje sresti. Ljubomorno čuvam svaku nit naša tri razgovora u Strugi, čudeći se koliko tog stane u takve "svemirske sekunde", kad te netko inspirira i oduševljava za razgovor nalik vodi iz svetoga Graala. Kao dijete, vjerovala sam da takvi ljudi postoje i doista ih srećem sada, u završnici svoga kruga, koji se sve više pretvara u spiralu i svrdla prema gornjim stratusima.

Anneke mi je poklonila oblake i u njima likove jače i stvarnije od onih koji hodaju sa mnom po zemaljskoj prašini i po vodi. Riječi koje sjaju , probijaju opnu i prodiru u svijet, čak i bez posrednika. Da. stalno "nadolaženje", bujanje, rascvjetavanje. Živim bodrije i veselije, zahvalnost me preplavljuje. Šutnjom to izričem.

"Za mene, poezija je mjesto, gdje različiti jezici, kako kaže Walter Benjamin, sudjeluju u simboličnom, metaforičnom obnavljanju i ponovnom otkrivanju jedinstvenog jezika - jezika izgubljenog u Babilonu. To je metafora, kao što je poezija sama po sebi metafora: uzajamno i unutrašnje razumijevanje, koje se proteže iznad trenutačne zdravorazumske shvatljivosti, verbalne razmjene, prislagivanja riječi, nagovaranja ili naređenja - težeći prema suosjećanju, razumijevanju i poštovanju za naše unutrašnje bitke i prijepore"."

Anneke Brassinga, slavodobitnica Struških večeri poezije 2026.

Ljubavna

Kad se smije, ruže se razvijore,
Obrva mu je šumarak četinara,
Ili kopriva koja se povija vjetru.
Kad se smije, zatrepere ruže,
ljubim ga, njegovo sam dijete.
Uho mu je posudica šapata,
gdje lišće potiho šumori
dok kosa mu medom miriše.
Milujem mu vijugavu ušku
kao zlaćanu rosu.
Kad se smije, svijet se ponosi ružama.


Noćna kiša

Zidovi su se oznojili parom
kiša se razmrvljuje u ognju.
O, peći, ne gasi se,
tvoje rešetke ostaju zatvorene,
kamena je sova ponovo zaspala.
Njezin je lov pokrenuo svijet. O, Noći,
donesi snove u mirnu uru,
ostavi vrijeme izvan kišnoga bubnjanja. Utaži
oluju suza
taj vlažni tihi šapat.
Pusti me ležati u uzemljenom podrumu
kao u kolijevci od tame.

Anneke Brassinga

Prepjev: Božica Jelušić