Teodor Horvat | Moj prijatelj iz djetinjstva - Stevo

Ovo nije samo moja priča ili niz sjećanja iz djetinjstva. Ovo je portret prijatelja, slika jednog vremena, jednog mjesta i jedne dobrote koja se pamti cijeli život.

Kad se danas osvrnem na svoje djetinjstvo, vidim ga kao niz svjetlosnih točaka koje se pale i gase u magli vremena. Neka su lica izblijedjela, neka su nestala, neka su ostala samo kao sjene. Ali jedno lice, jedna pojava, jedna dobrota — ostala je jasna, čvrsta i neizbrisiva. To je Stevo.

Bio je godinu dana stariji od mene, viši, mršav, s dugim rukama koje su kao da bile stvorene da pomažu. U njegovoj blizini čovjek se osjećao sigurnije, iako je i on bio samo dječak. Ali neki dječaci nose u sebi nešto što drugi nemaju — tišinu, snagu, dobrotu koja se ne objašnjava.

Igralište ispred velike kuće

Stevo je živio u velikoj kući s više stanara, onoj koja je uvijek brujala od glasova, koraka, mirisa ručkova i dječje graje. Između te kuće i stare zgrade dječjeg vrtića napravili smo malo nogometno igralište. Nije to bilo ništa posebno — dva kamena za stative, malo ravne zemlje i lopta koja je već vidjela boljih dana. Ali za nas je to bio pravi mali raj.

Tu smo jurili za loptom do iznemoglosti, ispod velikog drveta divljeg kestena. Prašina se dizala za nama, a smijeh se miješao s povicima. Stevo je uvijek trčao najbrže, s onim svojim dugim nogama koje su ga nosile kao vjetar. Nitko ga nije mogao pratiti. Ipak, nikada nas nije ostavljao iza sebe — uvijek bi se okrenuo, dobacio nam loptu, dao nam priliku da zabijemo gol.

Lipa iza kuće

Iza kuće rasla je velika, debela lipa, stara kao vrijeme. Njezine krošnje bile su naše skrovište, naš dvorac, naš svijet. Stevo se na nju penjao lako, kao da je rođen na granama. Bio je visok i mršav, pa je bez napora dosegnuo prve grane. Meni je to bilo teže. Ali Stevo je uvijek bio tu — pružio bi mi ruku, podigao me, nasmijao se kad bih se bojao, govorio: „Ajde, možeš ti to.“

U krošnjama smo slušali zujanje pčela koje su posjećivale cvjetove rascvale lipe i maštali o međuzvjezdanim letovima. Taj zvuk, taj miris, ta visina — to je bilo naše ljeto.

Vrtna česma i riblji paprikaš

Ponekad bi iza njegove kuće pili vodu iz vrtne česme. Bila je hladna, bistra, ona prava seoska voda koja osvježi dušu. A nekad bismo u njoj kuhali riblji paprikaš od riba koje smo sami upecali na Puškašu. Nismo imali ni pravi bakreni kotlić ni prave začine, ali nama je to bio najukusniji paprikaš na svijetu. Jer smo ga skuhali sami. Jer smo bili zajedno.

Groblje — naše najtiše igralište

Najviše smo se igrali na groblju, nedaleko od moje kuće. To možda zvuči čudno, ali za nas je to bilo mjesto mira, tišine i neke posebne ljepote. Brali smo cvijeće na grobovima koji više nikome ne pripadaju, gledali crveni zalazak sunca pored nepoznatog groba ispod kestena, iznad starog raspela na kraju staze.

Tamo smo prvi put osjetili prolaznost, iako to tada nismo znali imenovati. Tamo smo naučili da svijet nije samo igra — da postoji i tišina, i kraj, i sjećanje.

Put u školu

U osnovnu školu smo išli zajedno. Prolazili smo kroz park pun ljubičica i ostalog proljetnog cvijeća, intenzivnog mirisa. U jesen smo slušali kako nam lišće šušti pod nogama, kao da nam priča neku staru priču.

Stevo je bio stariji i krenuo je prije mene u školu. Ja sam njega i ostale prijatelje dočekivao i nosio im torbe na putu do kuće. Bio sam ponosan što mogu nositi Stevinu torbu — kao da time nosim dio njegove snage.

Busiklica i Puškaš

Sa Stevom i ostalim prijateljima išao sam u Busiklicu, šumu koja je za nas bila cijeli svijet. Tamo je kukavica pjevala prodorno i pomalo tajanstveno, kao da čuva neku staru šumsku tajnu. Taj zvuk i danas u meni otvara vrata uspomena — mirise zemlje i mahovine, slike i osjećaje. Kao da šuma na trenutak zastane, pa nastavi disati.

Tamo su srne bježale čim bi nas ugledale, iako smo mi njih primijetili tek kad bi već bile daleko. Tamo smo brali divlje jagode, male i slatke, i mirisne žute gljive kraj starog panja. Tamo smo bili slobodni, neopterećeni, djeca koja su vjerovala da će ljeto i bezbrižnost trajati zauvijek.

Na rukavac Dunava — Puškaš — išli smo pecati, kupati se, skakati s obale, smijati se. Penjali se na debelo drvo tek procvale lipe, osjećajući se sigurnima u njenoj gustoj krošnji, uz opojni miris cvijeta i zujanje pčela. Trčali za loptom, igrali nogomet, brali cvijeće u parku, lovili leptire. To je bio ritam mog djetinjstva, moj mali svijet.

Nesreća koja je promijenila sve

A onda je došao dan koji je promijenio moj život. Nesreća kod starog, kvrgavog drveta Klinger, gdje me autobus udario dok sam išao po sladoled. Kad sam se probudio, svijet je bio drugačiji. Ravnoteža mi je izmakla, tijelo me izdalo, a krevet je postao moj zatvor i moj jedini horizont.

U tim danima, kad su se zidovi činili previsokima, a dani predugima, Stevo je često dolazio k meni u posjetu. Sjeo bi kraj mene, bez riječi, kao da zna da je tišina ponekad najbolji lijek. A kad sam konačno mogao ustati, ali još uvijek nisam mogao hodati sam, Stevo me vodio u školu. Držao me čvrsto, ali nježno, kao da zna da se ne smije vidjeti koliko se bojim.

To su prijateljstva i dobra djela koja se ne zaboravljaju cijeli život.

Teški dani koji su došli njemu

Život, međutim, nikada ne ostavlja nikoga netaknutim. Stevo je završio zanat, zaposlio se, oženio i dobio sina. Ali jednoga dana, dok je pekao rakiju u kotlu koji je sam napravio, dogodila se nesreća. Kotao je eksplodirao, a vruća para obavila njegovog malog sina poput bijelog, užarenog oblaka.

Dječak se, hvala Bogu, oporavio. Ali Stevo je nosio svoje rane — one koje se ne vide. Nosio je osjećaj krivnje.

To je ona vrsta krivnje koja šapće čovjeku u tišini, kad svi odu, kad se svjetla pogase. S tom krivnjom borio se kako je znao — utapajući tugu u alkoholu, pokušavajući zaboraviti ono što se zaboraviti ne može.

Gdje je Stevo danas?

Ponekad se pitam gdje je. Je li još negdje na ovom svijetu, u nekom dvorištu koje miriše na ljeto? Da li se još uvijek bori s krivnjom ili je već otišao onim tihim putem kojim odlaze ljudi koji su se previše borili?

Ne znam. I možda je baš ta neizvjesnost dio onoga što zovemo prolaznost.

Ali jedno znam: prolaznost uzima tijela, glasove, prisutnost — ali ne može uzeti ono što je čovjek ostavio u drugome. A Stevo je u meni ostavio trag koji vrijeme ne može izbrisati.

Kad zatvorim oči, vidim ga kako stoji na rubu Busiklice, naslonjen na ono staro drvo, i smije se onim svojim tihim, pomalo stidljivim smijehom. Kao da mi govori: „Tu sam. Ne brini. Nisam otišao. Samo sam se malo udaljio.“

Završna misao poglavlja

Na kraju, kad sve saberem — godine, uspomene, igre, nesreće, tišine i rastanke — shvatim da se čovjekovo djetinjstvo ne mjeri samo mjestima na kojima je odrastao, nego ljudima koji su ga nosili. A Stevo je bio jedan od onih koji su mene nosili onda kad nisam mogao sam.

Možda ga danas više nema, možda je negdje daleko, možda je otišao tiho, kao što odlaze ljudi koji su se previše borili. Ali u meni je ostao onaj dječak s velikim rukama i još većim srcem, onaj koji se penjao na lipu kao da je dio nje, koji je trčao ispred velike kuće kao vjetar, koji je sjedio kraj mog kreveta kad je svijet bio pretežak, koji je znao pružiti ruku bez pitanja.

I zato, kad mislim na Stevu, ne mislim na ono što je izgubio, nego na ono što je dao. Na dobrotu koja se ne zaboravlja. Na prijateljstvo koje je bilo čisto kao voda u potoku. Na svjetlo koje ostaje i onda kad se čovjek udalji.

Jer neki ljudi, i kad odu iz naših života, ostanu u nama kao tiha, postojana svjetlost. A Stevo je jedna od mojih svjetlosti.