Ivan Pozzoni | Rocambole

 

Ima onih koji me zovu Rocambole, iako u meni nikakvog junaštva nema,

osim onog pogubnog herojstva, tako milanskog, usred problema,

da se iz dana u dan budim u sedam ujutro, dok grad još drijema,

suočavajući se s pustolovinama što ih sudbina sprema:

poput driblanja auta punih debila koji koračaju ka firmi s veseljem,

poput glume da slušam pedantnog šefa s nekom skrivenom željom,

dok je on opsjednut formom poslovnog pisma (u Rollijevim stihovima, po želji),

poput organiziranja nogometnih tekmi gdje igraju živi mrtvaci i mrtvi životi,

poput sjećanja da ugasim plin prije spavanja, u toj prljavoj ljepoti.

Možda neki Rocambole iz radionica jadnika i mizerije,

neki Rocambole iz lombardijskih samoposluga i histerije,

ili, tko zna, neki Rocambole iz kaznenog prostora i serije?

Rocambole u umjetnosti i kulturi, rušitelj što graditelj postaje

u vremenima stalnih stečajeva građevinskih tvrtki što u dugu ostaje,

saboter što se u sabotiera obnavlja i kroz mrak krči,

zahvaljujući suučesničkoj tvrdoći drva što se ne grči,

Pinokio koji se budi kao Harry Potter, u punom sjaju,

dok recitiram svoje stihove s ustima punim češnjaka na kraju,

- možda, u svemu tome, imam satiričnu kiselost divljeg luka što peče-

i dok ne probavljam one u zboru što pjevaju, dok mi Malox niz grlo teče,

ne znam trebam li poželjeti da vas prestanem ismijavati u ovoj noći,

smijehom „koji se ne kuha“, kako nas Nobis uči da će proći,

ili pak da ismijavam sebe jer sam prestao rocambolirati i u mrak poći.