Spomenka Krebs | Tragedije bolesnih genijalaca

Vi mi govorite:
slikaj portrete, slikaj prirodu.
Ali ja ću vam naslikati tugu današnjice.

Tamo gdje je Crvenkapica okružena vukovima
oštrih i velikih zuba,
kistom ću podići roditeljski dom.
Slikat ću smijeh što u njemu još odzvanja –
samo da zaštitim djecu od surovog svijeta.

Slikat ću bajke nikad neispričane,
bajke za djecu bez djetinjstva.
Životinje naslikane na toplim pidžamama,
snove o princezama, prinčevima i Trnoružici...
Neka prespavaju sve one dijelove jave
koji nisu za dječje sanjarije.

Jer na ulazima i izlazima ljudske logike
vrišti jeziv natpis:
javne kuće s djecom u ponudi.
Pakao. Čak i za odraslu djecu.

Pitam te hrabro, o Bože:
gdje si sada?
Dok Crvenkapica svu tu slijepu, nevinu djecu –
u kolijevkama od mesa, dok još živa sanjaju –
baca pred čeljusti gladnih vukova.
Neka puca kost. Neka se guta krik.