Lada Franić | Bacih cipele što su me žuljale

Hodala sam kao ljudi

koji više ne traže

ništa veliko,

nego samo dokaz

da nisu potpuno

promašili vlastiti život.

Budila sam se

na svaki zvuk

iz vlastite glave

kao pas

koji više ne razlikuje

opasnost od navike.

Sitne i krupne

privatne sramove

pomela sam pod tepih

koje sam godinama

nazivala

karakterom.

Bacila sam

nekoliko pogrešnih ključeva

što nisu otvarali ni jednu bravu...

I bacila sam

nekoliko pogrešnih ljudi

koji su me puštali unutra

samo kad sam bila

manja,

tiša,

lakša

za podnijeti.

Pa sam bacila sve:

i ključeve,

i cipele što su me žuljale

i učile kako hodati

bez traga,

tiho,

beznačajno...

Bacih

i stari

povez.

Izlizani

komad

mraka.

A onda se nasmijah.

Ne hrabro.

Ne pobjednički.

Nego onim

istrošenim

osmijehom žene

koja se prepoznaje

i u svojim

najgorim

postupcima

i koja sebi kaže:

Jbg,

nije

mi

žao!