Ivan Pozzoni | Mislim da se u paklu govori engleski

Najvažnije je upisati tečaj engleskog, pričati jezikom bez mane,

čak i kada se nema što reći, pogotovo kada se nema što reći,

ne imati što reći postao je imperativ svake civilizirane strane.

Engleski je prijeko potreban, to je idiom Lehman Brothersa i moći,

visoke financije što surfaju internetom, u kibernetičkom prostoru,

bez engleskog nema posla, ne znati ga sramota je što te koči:

mesar se rastuži pred škotskom kravom na govoru,

mehaničar ne shvaća smisao Goodyear guma u hodu,

a radnik iz pogona galvanizacije, između Renatea i Carate Brianze,

gubi se dok na lokalnom narječju izdaje otpremnice u brodu,

dok engleski nadire i ruši sve uobičajene nijanse.

Najvažnije je upisati tečaj engleskog, a ne tečaj korzičkog glasa,

car Napoleon engleskom se nikada ne bi predao bez spasa,

english is the language of the future, iako nama, generaciji bez sutra,

ne treba engleski, nego pomoć i spas od ranoga jutra.

Glokalizirani, novi kmetovi, za teritorij lancima vezani,

njegujemo zloglasni osjećaj da nas talijanski do groba prati,

bez žaljenja za novcem koji je na tečajeve i rječnike bačen,

jer, navikli da najdalje do Varesea možemo stati,

imamo čvrstu sigurnost, dok nam se životni put krati,

da se u paklu, barem, engleski jezik zbori i pamti.