Branko Filipović | Snoviđenje

Ovo je kratka priča... sa samim sobom. Ili, ako želimo podijeliti iskustvo, vrijeme i zajednički prostor – bujrum!

Budim se.

Imao sam lijepe snove. Da, u snovima vrijeme ne postoji. Ako se desi sve se dešava brzo. Drage osobe i susreti s njima  - pogotovu.

Da, sve se manje viđamo i posjećujemo.

Danas se nadam dragom i dugo očekivanom susretu sa...?

Ali samo se nadam.

Vrijeme prolazi, donosi promjene. Kada imate dovoljan broj godina, promjene i nisu, često – na bolje.

Sve se mijenja. Naše zdravlje također.

Drugi, oko nas, na naše starenje odgovaraju sa sve manje obzira i pažnje.

Kako mladi odlaze od nas, nas starih, izgleda, sve je više. A sve nas je manje.

A ima nas.

Ljubav?

'To' se dugo traži. Mnogo je važnija od naših snova, no za mnoge, 'ona' postoji samo u snovima. I buđenje je bolno. Pa shvatite koliko je u 'njoj' posjedovanja a malo slobode. Mnogo slobode može voditi  k nevjeri, razvratu... 

Srditi, ljuti, razočarani, iznevjerenih želja i nada... odlazimo tiho i nečujno na mjesta gdje je zakopano najviše – želja, nada i snova. 

Neki se ljute i negoduju dovoljno glasno. Onda ih ignoriraju. 

Budimo u miru sa samim sobom, a u dobru kakvo god imamo – živimo dok nas ima  - sa svima njima.

A 'oni su sutra ti – kao danas 'mi'!

Dans može biti i dobro. Onako kako se odlučimo i kako se osjećamo. 

Sutra?

Budućnost više obeća je no što daje. Zato – danas je dobro.

Ako se probudite s gastritisom... ili artritisom –  super je u odnosu na sutra, prekosutra, naksutra ...

Zato, ipak, dobro je – ako poživimo može biti gore!

Pa,onda - dobro je.

Dobro!?