Ankica Anchie | Između daha i tišine

Ne zovi me imenom

ako će ono pasti kao list

na vjetar koji ne pamti

Zovi me tišinom,

onom koja ostaje

kad sve riječi odu

U meni živi jesen

što ne traži proljeće,

već razumije pad

kao oblik postojanja

Koračam svijetom

kao netko tko je već jednom otišao

i vratio se bez objašnjenja,

noseći u dlanovima

ono što se ne može dati,

ni izgubiti

Tvoja blizina nije dodir,

nego prostor

u kojem prestajem biti strana sebi

I kad me nema,

ja sam u onome što šuti između nas,

u pogledu koji ne traži odgovore,

u ruci koja zna put